ISLAMIKA

Znaj da je Allah poslao Muhammeda s.a.v.s. stvorenjima a već je prezreo stanovnike Zemlje: arape i nearape, osim pojedince među kitabijama (Bilježi ga Muslim u svom Sahihu br. 2865 u dugačkom hadisu u kojem je došlo: "Allah je pogledao u stanovnike Zemlje pa ih je prezreo, arape i nearape među njima, osim pojedinaca među kitabijama..."), koji su umrli ili većina njih - prije njegovog poslanstva. Ljudi u tom vremenu su bili jedan od dvojice kitabija: Kitabija koji se pridržavao Knjige (Biblije), koja je bila ili izmijenjena ili derogirana, ili kroz proučavanje vjere, čiji je dio bio nepoznat, a drugi zapostavljen. Ili se radilo o nepismenim ljudima među arapima i nearapima, koji su se posvetili robovanju onome što su smatrali lijepim za obožavanje. Mislili su da im to koristi: od zvijezda, idola, kabura, slika i slično. Ljudi u džahilijetu su bili ptpuni neznalice. Koristili su izreke koje su smatrali naukama, dok su ustvari predstavljale neznanje.. ili su činili djela koja su smatrali dobrima a ustvari su bila nered.

Najbolji među njima koji su imali nešto od znanja i dobrih djela su bili pojedinci koji su naslijedili nešto znanja od prethodnih vjerovjesnika, koje je bilo pomiješano sa hirovima onih koji su ga mijenjali i slijedili novotarije. Njima se istina tog znanja prikazala kao laž, ili su činili djela koja su djelimično bila propisana dok je večinski dio bio zasnovan na novotarijama. Oni nisu mogli utjecati na njihovu ispravku osim u ograničenim razmjerama. Ili su se trudili i zamarali onako kako se zamaraju filozofi kod razmišljanja. A njegova se misao stopi sa prirodnim i matematičkim stvarima, u pokušaju poboljšavanja ahlaka sve dok ne dospije - ako dospije - nakon velikog truda koji se ne moše opisati, do neznatnog rezultata koji je u biti kontradiktoran sam po sebi. koji neće napojiti žednog niti ozdraviti bolesnog, niti može koristiti nečemu u Božanskoj nauci. Njegove laži su mnogostruke u odnosu na njegovu istinu - ako se i nađe - a kako bi mu se to moglo desiti? Sve zbog razilaženja onih koji je uzimaju za nauku, i zbog nepostojanja dokaza iz različitih razloga.

Pa je Allah s.w.t. uputio ljude blagoslovom Muhammedovog s.a.v.s. poslanstva, i sa onim sa čime je došao od pojašnjenja i upute. Uputa koja se visoko uzdigla da bi je neko mogao opisati, i koja je premašila znanje znalaca, ali se našla kod vjernika njegovog ummeta opštenito i kod učenih posebno. Kao i korisno znanje, dobra djela, veličanstvene moralne vrijednosti i ispravni sunneti, koji kada bi se skupili sve mudrosti naroda , kroz njihove nauke i djela, koja nisu ukaljana ničim nedostojnim i uporedile se sa njegovom mudrošću sa kojom je poslan, uopčili bi toliko ogromnu razliku da ne bi bilo moguće pojmiti njenu veličinu. Neka je Allahu hvala onako kako On to voli i kako je zadovoljan naš Gospodar.

Ovdje nije mjesto da navodimo dokaze i argumente o tome.

Zatim ga je Allah s.w.t. poslao sa vjerom koja predstavlja Pravi put, a stvorenjima je stavio u obavezu da Ga mole i od Njega traže uputu svaki dan neprestano kroz namaze. Pa ga je opisao da je to put onih kojima je On dao Svoju blagodat među vjerovjesnicima i istinoljubivim, šehidima i dobrim ljudima, a ne put onih nad kojima se rasrdio i onih koji su zalutali.

Adijj b. Hatim r.a. kaže: "Došao sam kod Allahovog Poslanika, dok je sjedio u svojoj džamiji, pa su ljudi rekli: 'Ovo je adijj b. Hatim.' A došao sam bez ugovora i zaštite. kada su me pustili do njega uzeo me za ruku, a prije toga je rekao: 'Nadam se da će Allah staviti njegovu ruku u moju', kaže: "Pa se podigao sa mnom, te ga je susrela neka žena sa djetetom, i rekoše: 'Trebaš nam.' On zastade zatim ode sa njima da im izvrši njihovu potrebu. zatim me je uzeo za ruku i doveo do svoje kuće. Djevojčica mu baci na zemlju šiljte a on sjede na njega. Ja sam sjeo ispred njega, a on se zahvali Allahu i pohvali Ga. Zatim reče: "Šta te odvraća? Da li te odvraća nešto da kažeš: 'Nema boga osim Allaha.' Poznaješ li nekog drugog boga osim Allaha? Kaže: "Rekoh: "Ne" Zatim je jedno vrijeme govorio. A onda reče: "Tebe odvraća nešto da kažeš: 'Allah je najveći.' Zar znaš da ima nešto veće od Allaha?" Kaže: "Rekoh: Ne." Kaže: "Rekoh: Ne." Kaže: "Jevreji su oni nad kojima je srdžba a kršćani su zabludjeli." kaže: "Rekoh: "Ja sam musliman i monoteista." Kaže: "pa sam vidio njegovo lice kako se ozarilo radošću."

Zatim je naveo dugačak hadis kojeg bilježi Tirmizi i kaže: "Ovaj hadis je hasen i garib" (Bilježi ga Tirmizi u svom sunnenu br. 2953. Ahmed u Musnedu 4. dio str. 378. Hadis je hasen sa svim lancima.)

Allahova Knjiga je ukazala na značenje ovog hadisa, pa Allah kaže: "Reci: Hoćete li da vam kažem koji su gori od takvih i koje će Allah još teže kazniti? Oni koje je Allah prokleo i na koje se rasrdio i u majmune i svinje pretvorio, oni koji su se šejtanu klanjali!"(El-Maide, 60)

Zamjenica se odnosi na jevreje jer se obraćanje odnosilo na njih kao što ukazuje sam kontekst ajeta.

Uzvišeni kaže: "Zar ne vidiš one koji prijateljuju s ljudima na koje se Allah rasrdio? Oni nisu ni vaši ni njihovi." (El-Mudžadele, 14)

Dakle oni su licemjeri, koji su uzeli za prijatelje jevreje oko čega postoji konsenzus mufesira, a kontekst ajeta ukazuje na to.

Uzvišeni kaže: "Ma gdje se našli, oni su poniženi, osim ako su pod zaštittom Allahovom i zaštitom drugih ljudi. Oni su zaslužili srdžbu Allahovu." (Al-Imran, 112)

U suri El-Beqare kaže: "...I Allahovu srdžbu oni na sebe navukoše." (El-Beqare, 61)

Također u istoj suri kaže: "Pa su na sebe gnjev za gnjevom navukli!" (El-Beqare, 90)

O kršćanima kaže: "Nevjernici su oni koji govore: Allah je jedan od trojice!" (El-Maide, 73)

Sve do riješi Uzvišenog: "Reci: O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome, suprotno istini, i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami spravoga puta skrenuli!" (El-Maide, 77)

Ovo se obraćanje odnosi na kršćane na što ukazuje kontekst ajeta. Zbog toga im je zabranio i zastranjivanje, tj. prelaženje granice, o čemu kaže: "O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu. Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i stvoren je Riječju Njegovom, koju je Merjemi dostavio, i život mu dao." (En-Nisa, 171)

Jevreji konstantno mijenjaju istinu, a kršćani pretjeruju i zastranjuju. Što se tiče jevreja opisanih kao onih nad kojima je srdžba, i kršćana koji su zabludjeli, za to postoje očiti i skriveni razlozi, što nije ovdje tema.

Bit svega toga jeste da je osnova jevrejskog nevjerstva zbog njihovog ne djelovanja na osnovu znanja. Oni znaju istinu ali je ne slijede u riječima ili u djelima, niti u riječima niti djelima. Nevjerstvo kršćana se sastoji u njihovom djelovanju i praksi bez znanja. Oni se trude u različitim i mnogobrojnim vrstama ibadeta bez šerijata objavljenog od Allaha. O Allahu govore ono što ne znaju. Zato se nači selefi (ispravni prethodnici), kao što je Sufjan b.b Ujejne i drugi, govorili: "Ko propadne od naših učenjaka poistovjetio se sa jevrejima, a ko propadne od naših pobožnjaka poistovjetio se sa kršćanima." ovo također, nije mjesto da o tome govorimo.

I pored toga što nas je Allah upozorio na slijeđenje njihovog puta, Njegova odredba će se izvršiti onako kako je obavijestio Svog Poslanika s.a.v.s. iz prethodnog znanja, pa kaže, u predaji koja je zabilježena u oba sahiha (Buharija i Muslim) od Ebu Seida El Hudrija r.a. kada kaže: "Allahov Poslanik s.a.v.s. kaže: 'Vi ćete običaje onih koji su bili prije vas u stopu iza njih, čak kada bi ušli u gušterovu rupu vi bi ih slijedili.' Rekoše: 'Allahov Poslaniče: Jel Jevreje i kršćane?' Reče: 'A koga drugog?'"

Buharija u svom Sahihu od Ebu Hurejre r.a. bilježi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Neće biti Sudnjeg Dana sve dok ljudi iz mog ummeta ne budu slijedili prethodne narode, pedalj po pedalj, lakat po lakat." Bi rečeno: 'Allahov Poslaniče, kao što su perzijanci i bizantijci?' Kaže: "Ko su drugi ljudi osim njih?"

Obavijestio nas je da će u njgeovom ummetu biti onih koji će se priklanjati jevrejima i kršćanima na račun vjere, ato su kitabije, a i priklanjanje perzijancima i bizantijcima tj nearapima.

Allahov Poslanik s.a.v.s. je zabranio da se poistevjećujemo i sa jednima i sa drugima. Ovo se ne odnosi na cijeli ummet, jer postoje mutevatir predaje (predaje koje prenosi veliki broj prenosilaca što po običaju znači da je nemoguže da se dogovore oko njene laži.) od Poslamika s.a.v.s da je rekao: "U mom ummetu će uvijek biti jedna skupina ljudi na istini sve do Sudnjeg dana." (Hadis je mutefekun alejhi, čak što više radi se o mutevatir predaji kao što je naveo autor rahimehullah.)

Također nas je Poslamik s.a.v.s obavijestio: "Allah neće sakupiti ovaj ummet na zabludi." (Bilježi ga Tirmizi u svom 'Sunnenu' br. 2167 u hadisu od Ibn Omera kao merfu'a predaju sa riječima: "Allah neće sakupiti moj ummet - ili je rekao Muhammedov ummet - na zabludi. Allahova ruka je sa džematom. A ko odstupi, odstupit će u Vatru." Tirmizi kaže: "Ovaj hadis je čudan u svom obliku." Tjj, daif, zbog Sulejmana b. Sufjana Medenija koji je u stvari slab prenosilac kao što stoji u 'Taqribu' ali postoje hadisi koji ga jačaju kao što je hadis Ibn Abbasa ili hadis Enesa čije je hadise zabilježio Hakim (1. dio str 202-203) i Inb Ebi Asim u 'Sunne' br. 80, 82, 83, 84 i 85. Također postoji još jedan hadis od Ebu Zerra kojeg bilježi Ahmed u 'Musnedu' (5. dio, str 145) U globalu gledajući hadis je sahih na osnovu hadisa koji ga jačaju. Šejh Albani ga je ocjenio sahihom u Sahih džami'a' pod br. 1848 osim dijela "A ko odstupi, odstupit će u Vatru." Zbog nepostojanja drugog hadisa koji bi potvrdio ovaj dio čime se nameće njegova slabost)

Isto tako Polanik s.a.v.s nas je obavijestio: "Allah neće prestati stvarati Svojom rukom štićenike u ovoj vjeri koji će koristiit u njoj Njemu na pokornost." (Bilježi ga Ahmed u Musnedu 4. dio str. 200. Ibn Madže u svom Sunnenu pod br. 8. Albani ga je ocjenio hasen hadisom u Sahih džami'a' br. 7692.)

Na osnovu njegovih vjerodostojnih vijesti postaje, dakle, poznato d će u njegovom ummetu biti ljudi koji će se pridržavati njegove upute koja predstavlja čisti Islam. Kao i to da će u njegovom ummetu biti ljudi koji će se pridržavati nekih ogranaka vjere jevreja, ili nekog od ogranaka vjere kršćana. Iako nije moguće, zbog ovog skretanja, čovjeka proglasiti kafirom, nekada ga nije moguće ni proglasiti fasikom. (Kafir - nevjernik, fasik - veliki griješnik čije se svjedošenje ili bilo koji postupak u pogledu šerijatskog prava ne prihvata) Ali ovakvo skretanje nekada može biti kufr ili fisk (griješenje) ili se može okarakterisati kao loše djelo ili greška. (Ibn Usejmin kaže: Autor r.a. je htio ukazati da iako nam je naređeno da se klonimo puta jevreja i kršćana, ono što je Allah s.w.t. odredio uSvom prethodnom znanju se mora desiti. I to je ono što je vjerovjesnik s.a.v.s. obavijestio da će ovaj ummet slijediti tragove prethodnih naroda. Sunnet sa fethom nad harfom 'sin' u jeziku znači put. A Poslanikove s.a.v.s. riječi: A ko onda? Ukazuju na potvrdo pitanje. Jer su se i ashabi začudili i gnušali da će ovaj ummet slijediti puteve onih koji su bili prije njih . Pa su rekli: Jel' jevreje i kršćane? A on reče: A ko onda? Ovo pitanje je kao potvrda a sdruge strane ova potvrda ne ukazuje na odobravanje. Što znači da je Poslanik s.a.v.s. potvrdio da će se desiti ali nije odobrio njihovo slijeđenje, nego nam je to zabranio. Zatim je autor r.a. pojasnio da nije moguće da će se ovaj ummet u cjelosti uporediti sa jevrejima i kršćanima nego d će uvijek postojati potpomagnuta skupina koja će bdjeti nad Allahovom s.w.t. vjerom sve do Sudnjeg dana. Također r.a. je pojasnio da će se ljudi iskvariti te da se iskvarenost dijeli na četiri vrste: kufr - ako iskvarenost vodii u odmetništvo, fisk - ako vodi u zanemaivanje ličnosti i vjere, grijeh - ako je mimo toga, i greška - ako je produktovano slabim tumačenjem u jezičkoj terminologiji onda je greška. Ispravno je grešku opisati iskvarenošću ovdje ali nije ispravno da onaj koji je to izrekao biva opisan kao iskvaren, ako znamo da je to produkt njegovog idžtihada. Ovo je čvrsta građevina koja se može primjetiti u govoru pojedinih imama kojima ummet svjedoči da su savjetovali radi Allaha, Njegove Knjige i Njegovog Poslanika, kao i imama muslimana u izbjegavanju iskvarenosti. Ova iskvarenost je produktovana greškom ali onoga ko je pogriješio nećemo opisati da je iskvaren. zašto? Jer je produkt greške, a Vjerovjesnik s.a.v.s. je obavijestio da onaj ko bude upotrijebio idžtihad iz ovog ummeta, te pogrijši, da za to ima nagadu. A onaj ko zaslužuje nagradu nije moguće da bude opisan kao iskvaren. Ali za koga se zna da ima lošu namjeru i suprostavljanaje pa ako u tom slučaju kaže iskvareno mišljenje onda ćemo reći da je iskvaren (Particip aktivni) te na osnovu toga moramo znati razliku između onoga koje rekao nešto i onoga što je rečeno to jeste između subjekta i djela.)

"Mnogi sljedbenici Knjige voljeli bi, iz lične zlobe svoje, da vas, nakon vašeg vjerovanja, vrate u nevjernike, nakon što im je istina jasnom postala!" (El-Beqare, 109)

Allah je pokudio jevreje zbog toga što zavide mu'minima na uputi i znanju.

Možda će neki, od onih koji se pripisuju nauci, biti iskušani nekom vrstom zavisti prema onima koje je Allah s.w.t. uputio u korisno znanje, ili dobro djelo. Ali zavist je u svakom slučaju pokuđena, au ovom slučaju se odnosi na moralnu stranu onih koji su zaslužili Allahovu srdžbu.

Allah kaže: "Allah doista ne voli one koji se ohole i hvališu! (To su) oni koji škrtare i zapovijedaju drugima da budu škrti, i koji kriju ono što im je Allah iz obilja Svoga darovao" (En-Nisa, 36-37)

Allah ih je opisao škrtošću koja se odnosi na škrtost u znanju , kao i škrtošću u imetku, ali kontekst ajeta ukazuje da se radi o škrtosti u pogledu znanja kao najveće ciljane teme u ajetu. Zbog toga ih je opisao sa skrivanjem znanja u više ajeta. Primjer toga su riječi Uzvišenog : "A kada Allah uze obavezu od onih kojima je dana Knjiga da će to sigurno ljudima objašnjavati i ništa iz nje neće kriti." (Al-Imran, 187)

Ili u riječima Uzvišenog: "One koji budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili, i Pravi put nakon što smo ga u Knjizi ljudima označili, Allah će prokleti, a proklet će ih i oni koji proklinju." "Izuzet će se oni koji se pokaju."

Sve do riječi: "Doista oni koji taje ono što je Allah u Knjizi objavio i to prodaju za bagatelnu cijenu ti u trbuhe svoje samo vatru trpaju." (El-Beqare, 159-174)

Kada susretnu one koji vjeruju, govore: 'Vjerujemo!' a čim ostanu na samo sa šejtanima svojim, govore: 'Mi smo s vama, mi se samo rugamo.'" (El-Beqare, 14)

One koji su izazvali srdžbu, Allah s.w.t. ih opisuje skrivanjem znanja, nekada je to zbog škrtosti, nekada zbog straha za poziciju zbog njegovog prikazivanja na dunjaluku a nekada zbog straha da, ono što otkriju od njega, ne bude upotrebljeno protiv njih kao dokaz. (Ibn Usejmin r.a. kaže: Autor r.a. je pojasnio da onaj u čijem se srcu nalazi zavist da u njemu postoji sličnost sa jevrejima. Ako zavidi nekome na onome što mu je Allah podario iz Svoje blagodati, od znanja, imetka, ugleda, djece ili nečeg drugog, u njemu je sličnost sa jevrejima, jer jevreji zavide ljudima na dobru koje im Allah daruje iz Svoje blagodati. Zavist - kaže se da je to želja za nestanak Allahove s.w.t. blagodati kod nekog drugog. Rečeno je također da je to mržnja prema Allahovoj blagodati kod nekog drugog. Ovo drugo je ono što je definisao Šejhul-Islam Ibn Tejmijje r.a. i kaže: Onaj ko bude mrzio Allahovu blagodat kod nekog drugog on mu je zavidio bez obzira da li želio da mu ta blagodat nestane ili ne. A ono što je rekao r.a. je ispravnije, zbog toga što Vjerovjesnik s.a.v.s. kaže: "Niko od vas neće vjerovati sve dok ne bude volio svom bratu ono što voli sebi." Kako možeš mrziti da Allah podari tvom bratu blagodat u znanju, imetku, ugledu, djetetu ili nečem sličnom, a to ne mrziš da se desi tebi. To je zavist, zato je se moraš klonuti. Kaže: NEkada zbog škrtosti ... Bojeći s ed aako ljudi saznaju da će biti podučeni tome, ili će bit poput njeg, ili da budu većeg znanja od njegovog, na što će reći šta?...Sakrit ću nauku kako ljudi ne bi došli do nje, tako da ne budu poput tebe ili bolji od tebe. Nekada zbog straha za poziciju zbog njegovog prikazivanja na dunjaluku. - želi reći da se posvećuje dunjaluku ili da skrivanjem nauke dobija ovusvjetsku korist bez obzira da li to bilo putem velikana, vođa ili pomagača ili nekog drugog. A nekada zbog straha da, ono što otkriju od njega, ne bude upotreblejeno protiv njih kao dokaz - Ovoga se dešava mnogo jer neće da pojasni istinu, i jer kada bi pojasnio ljudima da je dotična stvar haram oni bi to iskoristili kao dokaz protiv njega. Ilio npr da postavi neko pravilo te da je ispravno a onda da to pravilo poruši i ne pojasni da je porušeno, bojeći se da to ne bude upotrebljeno protiv njega kao dokaz ili da mu se kaže: Kako koristiš ovo pravillo u ovom slučaju a ne koristiš u ovom? Ovo se nažalost moglo naći kod velikih učenjaka mukalida. Kao npr da ga vidiš kako koristi hadis kao dokaz u određenom pitanju, ali isto ovaj hadis ne koristi u drugom pitanju. Zbog toga ću navesti primjer - gdje Allahov Poslanik s.a.v.s. kaže: "Čovjek se neće okupati ostatkom vode od žene a žena se neće okupati ostatkom vode od čovjeka nego će obadvoje zajedno zahvatiti vodu." Neki učenjaci kažu: da se čovjek neće okupati ostatkom vode od žene dok će se žen aokupati ostatkom vode od čovjeka. A hadis je jedan, čak šta više kupanje čovjeka sa ostatkom vode od žene je nešto o čemu postoje hadisi, a Allahov Poslanik s.a.v.s. se okupao iz vrča u kojem je ostala voda nakon što se okupala neka od njegovih žena. Tako da ćeš naći kako slijepo slijeđenje i strast navedu čovjeka da kontrira u svojim dokazivanjima i u svojim potvrdama, znajući da onaj ko slijedi ovaj put u njemu postoji sličnost sa jevrejima, onima koji kada sretnu one koji vjeruju kažu: Vjerujemo, istina je sa vama, Muhammed je Allahov Poslanik kojeg je nagovijestio Isa a.s. i čiji je spomen došao u Tevratu i Indžilu. Ovo kažu a kada se osame sami sa sobom kažu: Zar im govorite ono što vam je Allah razotkrio kako bi to koristili kao dokaz protiv vas pred vašim Gospodarom, zar ne razmišljate? Zar je ovo pamet? Da govoriš čovjeku nešto što može biti dokaz protiv tebe? Istina je da ovo nije pamet,nego je pametnije da mu govoriš istinu i da slijediš istinu. Na osnovu toga ovo su tri razloga radi kojih se krije znanje, dakle: ili je to škrtost, ili je strah da neko drugi ne dokuči ono što je on dokučio, ili iz straha da mu nestane vodstva i ugleda ako razotkrije znanje koje se nalazi kod njega zbog toga što se suprostavlja ovome što su ljudi navikli, ili zbog toga što je to nečiji dokaz pa želi da sakrije taj dokaz koji pripada njegovom protivniku kako ga ne bi iskoristio protiv njega.)

Ovako su iskušane grupe onih koji se pripisuju znanju, koji kriju znanje zbog škrtosti, kao i zbog mržnje da neko drugi osim njih dospije do takvih vrijednosti kojima su se okitili. Nekada to biva zbog straha za očuvanjem položaja kako mu ugled ili pozicija ne bi bili ugroženi, ili kako mu se imetak zabog toga ne bi umanjio. Nekada to biva jer se nekome drugom suprostavio po tom pitanju. Tako nekada prikriva znanje u kojem se nalzi dokaz za njegova protivnika iako nije siguran da njegov protivnik nije pokvarenjak.

Zbog toga su Abdu Rahman b. Mehdi i drugi govorili: "Učenjaci pišu ono što im ide u prilog i ono što je protiv njih, dok sljedbenici strasti ne pišu osim ono što im ide u prilog."

Nije cilj pojašnjavati šta je vadžib ili mustehab, nego je cilj skrenuti pažnju na osnovne stvari sa kojima se razumna osoba osvrne i okoristi onime što mu je Allah podario.

Allah s.w.t. kaže: "A kada im se kaže: "Vjerujte u ono što Allah objavljuje!", oni odgovaraju: "Mi vjerujemo samo u ono što je nama objavljeno", i neće da vjeruju u ono što se objavljuje poslije, a to je Istina,..." (El-Beqare, 91)

Nakon što je rekao: "..a još otprije su pomoć protiv nevjernika molili kada im dođe ono što im je poznato, oni to neće da vjeruju! Pa neka Allahovo prokletstvo stigne nevjernike!" (El-Beqare, 89)

Jevreje je opisao kao one koji su znali za istinu prije nego što se pojavio Poslanik koji je govorio o njoj i pozivao u nju. Ali kada im je došao poslanik koji govori o ovoj istini iz skupine koju oni nisu priželjkivali nisu htjeli da mu se pokore. Jer oni ne prihvataju istinu osim od skupine kojoj oni pripadaju, i pored toga ne slijede ono što bi morali u svom vjerovanju i ubjeđenju.

Ovakvim činom je iskušan veliki broj onih koji se pripisuju određenim skupinama u znanju, ili vjeri, od fakiha sufija i drugih. Ili da su naklonjeni nekjom od njihovih nadležnih u vjeri, mimo Vjerovjesnika. Oni od vjere ne uzimaju ni shvatanje niti predaje osim onako kako to tumači njihova skupina. (Ibn Usejmin r.a. kaže: Ovo je očito jasno među rafidijama (šijama) jer oni ne prihvataju mišljenja niti predaje osim od onoga što se nalazi u njihovim knjigama. Ali iako nekada uzmu kao dokaz nešto iz knjiga ehli sunneta to ne biva osim što žele podmetnuti nešto u sunnetu ili zato što to smatraju da je to ono što je htio Allah i Njegov Poslanik s.a.v.s.)

Allah govoreći o onima koji su izazvali na sebe Njegovu srdžbu kaže: "Oni koji su judejstvo prihvatili, izvrću smisao riječi." (En-Nisa, 46)

Također ih je opisao da su: "..uvijaju jezike svoje Knjigu čitajući da biste vi pomislili da je to iz Knjige, a to nije iz Knjige!" (Al-Imran, 78)

Izokretanje smisla se tumači kao izokretanje objave drugi kažu da se radi o izokretanju smisla ili interpretacije.

Što se tiče izokretanja tumačenja njega ima mnogo, njime su iskušane i grupe od ovog ummeta.

Što se tiče izokretanja same objave u njega us upali mnogi ljudi, izokrečući Poslanikove s.a.v.s. riječi, prenoseći hadise sa nepostojećim i nepotvrđenim lancima. Ali se učeni u toj nauci suprostavljaju njima u njihovim pokušajima. Neki od njih pokušavaju da izokrenu sam oblik objavljenih ajeta, kao što su neki čitali: "Musa je sigurno sa Allahom razgovarao." (Ibn Usejmin r.a. kaže: Ovo je umjesto onoga što bi trebali čitati "Allah je sa Musaom sigurno razgovarao.", nego su čitali "Musa je sigurno sa Allahom razgovarao ." želeći istaći da je Musa taj koji je govorio. Ali sljedbenici sunneta i istine su naveli sljedeći dokaz u riječima Uzvišenog: "I kada Musa dođe na mjesto koje smo odredili i kad mu se njegov Gospodar obrati" (El-A'raf, 143) ostali su nemoćni da odgovore jer niko ne može reći da Gospodar nije ovdje činioc.) (En-Nisa, 164: Neki su ovaj ajet čitali tako što su Allahovo ime stavili u akuzativu a Musau u nominativu kako bi se ispostavilo da je Musa taj koji je govorio te kako bi Veličanstvenog i Uzvišenog lišili Njegovih atributa, u ovom slučaju govora, tvrdeći da Mu ne dolikuju.)

Što se tiče pojedinih koji su sebi dali za pravo da izokrenu sunnet kako bi se pomislilo da je od Allaha, to su oni koji su podmetali hadise pripisujući ih Poslaniku, ili isticanja pojedinih stvari tvrdeći da se radi o vjerskim dokazima u u stvari nisu dokazi.

Ovo su primjeri jevrejskog morala, a kroz šerijatske dokaze su pokuđeni na velikom broju mjesta što može shvatiit onaj ko razmišlja o Allahovom govoru i sunnetu Njegovog Poslanika s.a.v.s. a zatim pogleda sa svjetlošću imana šta se desilo u ummetu od događaja. ( Ibn Usejmin r.a. kaže: Tj. temeljeći se na izokretanju riječi i značenja. Jer se izokretanje objave naziva terminološkim izokretanjem a izokretanje tumačenjem se nazvia izokretanje značenja. A ono što se desilo u ummetu od smutnji, ubijanja, otimanja i pljačke jeste samo iz ovog razloga, izokretanja.)

Allah o kršćanima kaže: "O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i stvoren je Riječju Njegovom." (En-Nisa, 171)

I kaže: "Nevjernici su oni koji govore:'Bog je Mesih, sin Merjemin!" (El-Maide, 17 i 72)

I na mnogim drugim mjestima.

Također kada je riječ o zastranjivanju u pogledu vjerovjesnika i dobrih ljudi broj sklupina od zalutalih među pobošnjacima i sufijamasu upali u ovu zamku. Tako da je veliki broj od onih koji pripadaju mezhebu 'hulula' i 'itihada' rekli ili povjerovali u nešto slično ili blaže od njih.

Allah kaže: "Oni, pored Allaha, bogovima smatraju sveženike svoje, i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina." (Et-Tewbe, 31)

Allahov Poslanik s.a.v.s ovaj ajet je Adijju b. Hatimu r.a. protumačio tako što su im: "Dozvoljavali harame pa su ih poslušali, i zabranili im halal pa su ih slijedili." (Bilježi ga Tirmizi u svom 'Sunnenu' br. 3059. Albani ga je ocjenio hasen u Sahih sunnen Tirmizi')

Veliki broj sljedbenika pobožnjaka se pokoravaju onima koje oni veličaju i to u svemu što im narede, makar to sadržavalo dozvoljavanje harama ili zabranjivanje halala.

Allah o zalutalima kaže: "Dok su monaštvo, oni sami, kao novotariju uveli Mi im ga nismo propisali u želji da se stekne Allahovo zadovljstvo." (El-Hadid, 27)

Neke skupine muslimana su iskušane novotarskim monaštvom što samo Allah zna.

Allah kaže: "A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše: 'Napravit ćemo na ulazu u nju bogomolju!" (El-Kehf, 21)

Tako da su oni koji su zalutali (kršćani) i oni na koje se Allah rasrdio (jevreji), gradili bogomolje iznad kaburova vjerovjesnika i dobrih ljudi. Allahov Poslanik s.a.v.s. je na više mjesta i u više prilika svom ummetu zabranjivao ovaj čin, čak i u trenutku kada je napuštao ovaj svijet - oca i majku bi za njega zamijenio - a baš ovime je veliki dio ummeta iskušan. (Ibn Usejmin kaže: Ovdje moramo obratiti pažnju, jer sutor navodi neka pitanja u kojima su se poistovjetile skupine od ovog ummeta sa jevrejima i kršćanima.)

Zatim kod većine od onih koji su zalutali (kršćani) ćeš primjetit da se njihova vjera temelji na muzičkim glasovima i lijepim slikama, a u vjeri ne daju ničemu više pažnje od lijepog glasa.

Zatim ćeš promjetiti da je ovaj ummet iskušan sa slušanjem svirača i kasida. Slikama i glasovima žele da poprave stanje srca i opšte stanje muslimana u čemu je samo povođenje za stanjem zalutalih. (Ibn Usejmin r.a. kaže: Ovo se može primijeniti na pojedine kaside koje izvode sufije)

Allah kaže: "Židovi govore: 'Kršžani nisu na pravom putu', a kršćani kažu: 'Židovi nisu na pravom putu." (El-Beqare, 113)

Allah s.w.t. obavještava da svaki narod negira ispravnost ubjeđenja ili na čemu je utemeljen onaj drugi. tako da ćeš veliki broj pravnika vidjeti da kada vide sufije i pobožnjake, ne smatraju ih ni za šta, niti ih ubrajaju osim u neznalice i zalutale. A u njihovim tarikatima ne vide od nauke i upute ama baš ništa. Također ćeš vidjeti da veliki broj sufija i onih koji se prikazuhu kao siromašni da šerijat i nauku ne smatraju ničim vrijednim, čak šta više tvrde da onaj ko ih se pridržava prekida vezu sa Allahom s.w.t. i da mu njihovo slijeđenje kod Allaha s.w.t. ništa neće pomoći.

Ispravan stav po ovome je da ono sa čime su došli Kur'an i sunnet od prakse ovih ili onih da je to istina. A sve što se suprostavi Kur'anu i sunnetu od prakse ovih ili onih biva neistinom. (Ibn Usejmin r.a. kaže: Ovo što je rekao Šejhul Islam, r.a. je istina, a to je da prihvatimo istinu bez obzira od bilo koje skupine od onih koji se predstavljaju sufijama ili od onih koji se predstavljaju učenjacima ili od poznavalaca šerijata. A ne da od njih ne prihvatamo ništa nego da kažemo: da je svaki njihov postupak pogrešan i nije ispravan. Imam Ahmed r.a. je sjedio pred pojedinim sufijama kako bi mu se srce omekšalo, što znači da među njima ima onih u čijem se društvu omekšavaju srca i odvajaju od ovog svijeta što nije moguće osjetiti u nečijem drugom društvu. Tako da nije ni ovo ni ono nego uzmi istinu od bilo kojeg čovjeka bez obzira da li je to od onoga koji se predstavlja sufijom ili učenim ili od nekog drugog. Poistovjećivanje ovih sa jevrejima i kršćanima jeste da poznavaoci šerijata ne smatraju sufije ničim dok sufije ne smatraju poznavaoce šerijata ničim. Što se tiče sticanja znanja pred njima tj sufijama to će im možda obijest povećati, ili će ih učiniti da ustraju na onome na čemu su, ili da druge zavode tako da kažu taj i taj sjedi kod tog i tog i uzima znanje od tog i tog. Ali što se tiče prihvatanja istine , onda je prihvati od bilo koje osobe, čak od jevreja ili kršćanina, čak i od samog šejtana ili idolopoklonika.)

Što se tiče poređenja sa perzijancima i bizantijcima po tom pitanju u ovaj ummet se od bizantijaca uvuklo mnogo toga od riječi i djela. kao što se uvukla od tragova perzijanaca u riječima i djelima. Što ne predstavlja nikakvu tajnu za vjernika koji pouznaje vjeru islam i sve ono što se desilo u njoj. (Ibn Usejmin r.a. kaže: Spomenuo je da nema skrivenoga u onome u kome se nađu ova svojstva mu'min i drugi onaj koji poznaje vjeru Islam, treći je onaj koji zna šta se desilo u njemu. Tako da onaj u čijem se srcu ne potvrdi iman on onda neće znati šta se desilo u Islamu od događaja i zbivanja i drugih stvari. A onaj ko ne poznaje Islam neće znati šta je uvedeno u Islam od onoga što nije od njega. A onaj ko ne poznaje Islam neće znati šta je uvedeno u Islam od onoga što nije od njega on opet ne zna. Nego misli da je sve Islam. Nego je bitno da spopznaš lično da je spas u razlozima kao što je iman, poznavanje Allahove vjere i onoga što se desilo u njoj.)

Ovdje nemamo za cilj pojašnjavati stvari koje su se desile u ummetu čime su se podudarali sa putem onih koji su izazvali srdžbu i onih koji su zalutali. Iako su se desile neke od stvari koje su oproštene onima koji su ih počinili možda zbog njegova truda i greške, ili zbog dobroh djela koja brišu loša, ili pak nešto drugo. (Ibn Usejmin r.a. kaže: Autor r.a. je uvijek govorio sa pravednošću i razboritošću, pa kaže da se ova greška može desii čovjeku kojemu je oprošteno dal zbog idžtihada u kojem je pogriješio ili zbog dobrih djela koja je uradio i koja brišu njegova loša djela. Zbog toga nam je poznata zabluda ljudi koji kažu ili su poveli prljavu bitku protiv ugleda Ibn Hadžera r.a. ili na Nevevija jer su pogriješili u nekim stvarima. Mi znamo na osnovu onoga što znamo o njihovim stanjima da su bili mudžtehidi u tome. Čuli smo da neki kažu kako je potrebno spaliti Fethul Bari, kao i to da je potrebno da se spali Šerh Sahihul Muslim. Zašto? Zato što se u njima nalazi greška između hiljade ispravnih stavova. Ovo, nesumnjivo, nije pravedno, a mi znamo na osnovu stanja ove dvojice ljudi da ono što se desilo od njih da to nije bilo namjerno, , i nije poznato da su sve osobe zastupale jedan stav u jednom mezhebu, i da to bude od utemeljivača mezheba. Da li si vidio da ako izabereš jedan stav među Šafijinim stavovima a ti pripadaš hanbelijama da ćeš time postati šafija? Ili npr, ako čovjek pogriješi pa prihvati neki stav od ešarija u nekom pogrešnom pitanju, mi ćemo reći da on nije imao osim lijepu namjeru ili ćemo reći: Ovo je ešarija, moramo ga se pazizi i od njeg nećemo prihvatiti ni istinu? Neka nam je Allah na pomoći.) Nego se ima za cilj pojasniti nužnost svakog roba za uputom i Pravim putem, kao i to da se pred tobom otovore vrata spoznaje u skretanju (sa pravog puta) kako bi se toga sačuvao.

Zatim pravi put je skriven astvar u srcu, a odnosi se na ubjeđenje, želje i drugo. Kao što se tiče i očitih stvari poput riječi i djela koja se mogu odnositi na ibadete ili na običaje kao što je hrana, odjevanje, brak, stanovanje, sakupljanje, rastavljanje putovanje, boravljenje, jahanje i drugo.

Sve ove stvari, skrivene i očite, među njima mora postojati veza i podudarnost, jer ono što se desi u srcu od osjećaja i stanja nalaže događanje očitih stvari. A ono što se desi u očitom svijetu od svih djela nalaže da se u srcu odvija osjećaj ili pak neko stanje.

Allah s.w.t. je poslao Svog Poslanika Muhammeda s.a.v.s. da mudrošću koja je u stvari njegov sunnet, a to je zakon i put kojeg mu je propisao.

Od ove mudrosti je bilo i to da mu propiše riječi i djela čime će se razlikovati od puta onih koji su izazvali srdžbu i od onih koji se zalutali. Pa mu je naredio da im se suprostavlja u očitim stvarima, iako se velikom broju ljudi neće prikazati vid štete zbog sljedećih razloga: Od njih je sudjelovanje u očitom slijeđenju što nasljedno prenosi sličnosti i oblikovanje između dviju uspoređenih strana što opet vodi u podudarnost u moralu i djelima. to je ono što se može i osjetiti. Onaj ko odjene odjeću učenjaka npr, u duši osjeća nekakav vid pripadnosti njima. Onaj ko odjene odjeću boraca i ratnika npr u duši osjeća vid poistovjećivanja sa njihovim moralnim vrijednostima, a njegova priroda postane sklona tome, osim ako ga nešto ne spriječi od toga.

Od njih je suprostavljanje u očitom slijeđenju što nalaže razlikovanje, dok odvajanje nalaže prekid razloga koji bivaju uzrokom srdžbe, ili razlozima zablude, ili to nametne emotivne osjećaje prema sljedbenicima upute i zadovoljstva kao i realizacije onoga što je Allah prekinuo između Njegove uspješne vojske i bolje spopznaje islama u poravom smilsu te riječi, i ne mislim ovdje na smao puko očitovanje njime ili puko ubjeđenje na osnovu običaja u opštem smislu, njegov osjećaj u razlikovanju od jevreja i kršćana će biti potpuniji. A njegovo udaljavanje od njihovih moralnih vrijednosti koje posjeduju pojedini muslimani će biti jače.

Od njih je i to da sudjelovanje u očitom slijeđenju nalaže i miješanje sa njima sve dok se ne uzdigne i ne počne očito razlikovati između onih koji su upućeni i sa kojima je Allah zadovoljan i onih nad kojima se rasrdio i koji su zalutali I mnogi drugi mudri razlozi.

Ovo se odnosi na očito slijeđenje u stvarima koje su čisti mubah, makar se i sačuvao od poistovječivanja sa njima. Ali ako (to poistovječivanje) bude od nužnih stvari njihovog kufra onda biva dijelom od dijelova kufra. A podudaranje u njemu sa njima je vrsta njihove zablude i griješenja.

A to je još veća zabluda na koju se mora paziti a Allah najbolje zna.

Šejhul Islam Ibn Tejmijje;
Slijeđenje Pravog puta u suprostavljanju stanovnicima Vatre