ISLAMIKA

Switch to desktop Register Login

Pitanje: Esselamu alejkum,

Htio bi vas pitati u vezi roditelja,nena,džeda i braće koji su preselili na onaj vječni i bolji svijet.

Kao što vam je veoma dobro poznato da je u Bosni tokom mjeseca Ramazana prisutna praksa da se plaća imamima da se prouči Jasin ili se dijele lepine da bi korist imale osobe koje su preselile itd.

Ja bih vas želio upitati sta je najbolje učiniti za roditelje ili drugu rodbinu koji su preselili a da od toga oni imaju korist? Ako su to dove možete li mi navesti koje su to dove?


Odgovor: Alejkumusselam,

Što se tiče učenja Kur'ana uopćeno ili učenja Jasina, Fatihe, hatme i slično, za duše umrlih, najbolje je postupiti onako kako je po tom pitanju radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kako su radili ashabi i prve generacije ovog Ummeta.

Naime, nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim, da su učili Kur'an uopćeno, niti pridavali hatme, učili Jasine, Fatihu i slično i poklanjali nagradu tog učenja umrlom. I oni su imali umrlih kojima su mogli učiti Kur'an, pa da je u tome bio hajr ne bi ih mi u tome pretekli.

Sa druge strane, poklanjanje hatme i učenje Jasina za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu.

A još ako se od toga napravi vjera, odnosno da se sva vjerska aktivnost svede na učenje ili plaćanje učenja Kur'ana umrlim, kao što je praksa kod mnogih muslimana, pa se tome još doda šerijatski sporno plaćanje hodžama, učačima i sličnim samo učenje Kur'ana za dušu umrlih, onda se dolazi do zaključka da je ova praksa učenja Kur'ana za duše umrlih koja je uveliko raširena kod nas velika devijacija i iskrivljenje u praktikovanju vjere, jer Kur'an nije objavljen mrtvima nego živima.

Od apsurda po ovom pitanju je i to da učači Jasina za duše umrlih uče ajet u istoj suri koji je dokaz da je Kur'an objavljen kao opmena živima a ne mrtvima. Kaže Uzvišeni: "To je samo Opomena i Kur'an jasni, da opomene onog ko je živ, i obistini Riječ protiv nevjernika" (Jasin, 69-70).

Šta koristi umrlim od djela živih je pitanje koje zaslužuje da se konstantno ponavlja, pa u tom kontekstu slijedi tekst koji je već objavljen.

Oko učenja Kur'ana umrlim učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće sevap i nagrada učenja Kur'ana kada se pokloni umrlim stiže njima, tj. da li im koristi, a složni su da učenje Kur'ana umrlim nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, radijallahu anhum.

Naime, nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvari.

Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze troje: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi.

Ove tri stvari su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): "Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u trome: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega".

Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega.

Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur'ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega.

Oko posta za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): "Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)".

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih. Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post.

Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

A što se tiče ostalih dobrih djela poput namaza, učenja Kur'ana i zikrenja sa nijetom da sevap od tih djela ide umrlim, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće stiže nagrada ovih djela umrlima.

Takođe, u ovo ulazi i klanje kurbana umrlom, jer o tome nije ništa prenešeno. Pa tako imami Ebu Hanife i Ahmed smatraju da ko uradi ova djela i pokloni njihov sevap umrlim da mu to koristi. Dok imami Malik i Šafija smatraju da umrli od toga nema koristi. I jedni i drugi su složni da po ovim pitanjima nije prenešeno ništa vjerodostojno.

Oni koji smatraju da umrlima koristi učenje Kur'ana i drugih gore spomenutih djela dokazuju to kijasom (analogijom) na ona dobra djela (poput sadake, dove i Hadždža) za koja je došlo u Šerijatu da od njih ima koristi umrli. Znači oni nemaju drugog dokaza osim kijasa, tvrdeći da nema razlike između dove, istigfara i sadake od kojih umrli ima koristi kada mu ih pokloni živi i između namaza, učenja Kur'ana i zikra i poklanjanja sevapa istih umrlima.

Učenjaci koji smatraju da poklanjanje sevapa učenja Kur'ana, klanjanja namaza i zikrenja umrlom ne koristi dokazuju to sa tri dokaza koja vrijedi ovdje spomenuti:

Prvi: riječi Uzvišenog: "I insanu ne pripada osim ono što je on uradio" (En-Nedžmu 39), u kojima se negira da čovjek ima koristi od tuđih djela. I kažu da je ovo opće pravilo iz kojega se izuzima ono što je došlo od dobrih djela da koristi umrlom u drugim šerijatskim tekstovima.

Drugi: da učenje Kur'ana (zikrenje i namaz) i poklanjanje sevapa tog djela umrlom nije prenešeno ni riječima niti djelom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da tome pouči svoj Ummet imalo je itekako potrebe. Takođe, to nije bila praksa ashaba niti tabi'ina.

Treći koji je ujedno i najjači dokaz: da je pitanje stizanja sevapa nekog djela koje čini živa osoba umrlom stvar gajba, tj. nepoznatog, kojeg jedino Allah zna. A nije nam prenešeno da umrlima stiže sevap učenja Kur'ana kada ga živi pokloni njemu.

Ovaj drugi stav učenjaka, na čemu su imam Šafija i Malik je bliži ispravnom gledajući na snagu dokaza.

Prema tome, učenje Kur'ana i poklanjanje nagrade tog učenja umrlom nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim. Takođe, poklanjanja hatme i učenje Jasina za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu.

Na muslimanu je da čini dobra djela za koja je prenešeno u šerijatskim tekstovima da umrli imaju koristi od njih, jer to je ono što je sigurno.Ve billahi tevfik.

Objavljeno u Kur'an - Allahov govor

Pitanje: Selam alejkum,

Zanima me da li su naši umrli svjesni kad im dođemo u obilazak kabura?

Da li im dragi Allah s.w.t dozvoli da su svjesni naše posjete, da li nas čuju kada ih posjetimo, i da li mrtvi uopće čuju? Da vas Allah s.w.t nagradi svakim dobrom....


Odgovor: Alejkumusselam,

Odgovor na ovo pitanje se vraća na poznatu mes'elu oko koje postoji veoma veliko razilaženje među učenjacima Ehlussunneta, a to je DA LI MRTVI ČUJU GOVOR ŽIVIH I DA LI OSJEĆAJU NJIHOVO PRISUSTVO.

Razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju je kontradiktornost šerijatskih tekstova koji govore ovom pitanju. Naime, u nekoliko ajeta se negira mogućnost mrtvima da čuju govor živih, poput riječi Uzvišenog:

"Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju niti možeš učiniti da gluhi čuju dozivanje kada se leđima okrenu" (En-Neml, 80),

"Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju niti možeš učiniti da gluhi čuju dozivanje kada se leđima okrenu" (Er-Rum, 52),

"I nisu nikako isti živi i mrtvi. Allah će učiniti da čuje onaj koga on hoće, a ti ne možeš učiniti da čuju oni koji su u grobovima" (Fatir, 22).

Dok sa druge strane došlo je nekoliko vjerodostojnih hadisa u kojima se potvrđuje da mrtvi čuju žive, poput hadisa kojeg bilježe Buharija, Muslim i ostali autori hadiskih zbirki u rivajetima od šest ashaba.

A u rivajetu kod Muslima od Enesa, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio ubijene mušrike u bici na Bedru tri dana a zatim je došao do njih, stao nad njima i dozivao ih rekavši: "O Ebu Džehle ibn Hišam, o Umejjete ibn Halef, o Utbe ibn Rebi'a, o Šejbete ibn Reb'ia, zar niste već našli istinitim ono što vam je vaš gospodar obećao, zaista sam ja našao istinitim ono što mi je moj Gospodar obećao". Pa je Omer, radijallahu anhu, čuo riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: "O Allahov Poslaniče, kako oni da čuju i kako da odgovore a već su postali strvina". Pa mu je odgovorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, vi ništa bolje ne čujete od njih od onoga što im ja govorim, međutim oni nemaju moći da odgovore". Zatim je naredio da ih pokupe i bace u Kalib na Bedru.

Takođe, drugi hadis sa kojim se potvrđuje da mrtvi čuju žive je poznati hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim od Enesa, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Zaista rob kada ga spuste u njegov kabur i okrenu od njega leđa njegovi prijatelji on čuje topot njihove obuće...".

Zbog kontradiktornosti ovih šerijatskih tekstova učenjaci oko ovog pitanja imaju četiri mišljenja.

Prvo mišljenje je stav učenjaka koji uopćeno potvrđuju mrtvima da čuju govor živih i osjećaju njihovo prisustvo. Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka, poput Ibn Hazma, Kadi Ijada, Nevevija, šejhul-islama Ibn Tejmije, Ibnul-Kajjima i Ibn Kesira.

Učenjaci koji zastupaju ovaj stav smatraju da ajeti u kojima se negira mrtvima mogućnost da čuju imaju preneseno značenje, s tim da su se međusobno razišli kako se ti ajeti tumače u prenešenom značenju.

Prvo tumačenje prenešenog značenja tih ajeta je da se pod "mrtvima" u ajetu misli na kjafire koji su živi. Po ovom značenju ajet "Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju" znači: Ti ne možeš učiniti da kjafiri čija je srca Allah umrtvio čuju uputu, niti da im slušanje Istine koristi.

Prema tome, po ovom tumačenju u ajetu se u prenesenom smislu porede kjafiri koji su u životu sa mrtvima. Ovo tumačenje ajeta zastupaju Ibn Kutejbe, Hattabi, Begavi, Zamahšeri, Suhejli, Kurtubi, Seme'ani, Sujuti, Šenkiti i Ibn Usejmin.

Oni dokazuju ovakvo tumačenje ovoga ajeta sljedećim dokazima:

Prvi: sa ajetom koji dođe poslije ovoga u kojem je došlo: "Niti možeš slijepe od zablude njihove odvratiti, možeš dozvati jedino one koje u riječi Naše vjeruju, oni su muslimani" (En-Neml, 81). Pa kažu: spajanje negiranja toga da mrtvi čuju, a što je došlo u prvom ajetu, sa potvrđivanjem da čuju oni koji vjeruju u Njegove ajete, a što je došlo u drugom ajetu, jasno ukazuje da se pod mrtvima u prvom ajetu ne misli na one čija su tijela napustile duše, nego na mrtve u prenešenom značenju.

Drugi: izučavanje plemenitog Kur'ana ukazuje da se riječ mrtvi u većini slučajeva upotrebljava u značenju kjafira koji su živi, poput ajeta "Odazvaće se jedino oni koji čuju. A Allah će umrle oživjeti, zatim Njemu će se svi vratiti"(El-En'am, 36), 122. ajet iste sure i sure Fatir, 22. ajet.

Treći: da značenje ajeta "Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju" potpada pod značenja drugih sličnih ajeta sa kojima je cilj da se utješi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je mnogo tugovao i bilo mu je veoma teško što mušrici kjafiri neće da vjeruju u ajete koji im se objavljuju.

Poput ajeta u kojem Uzvišeni kaže: "Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore" (El-En'am, 36), kao i riječi Uzvišenog: "Zar ćeš ti sebe uništiti zato što ovi neće da budu vjernici" (Eš-Šu'ara, 3), kao i sličnih ajeta u suri El-Hidžr, 97 i suri En-Nahl, 127. Pa kažu da je značenje 80. ajeta sure En-Neml "Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju" da se misli na pravu smrt pri kojoj duša napusti tijelo onda ovaj ajet ne bi bio utjeha Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Komentar spomenutih dokaza: spomenuta prenešena značenja 80. ajeta sure En-Neml i 52. ajet sure Er-Rum su potpuno prihvatljiva, međutim to nas ne sprečava da dokazujemo sa njima da mrtvi ne čuju govor živih. Jer pošto mrtvi u stvarnosti ne čuju žive Uzvišeni Allah upoređuje žive kjafire sa mrtvima u tome da ni jedni ni drugi ne čuju ono što im se govori. A to znači da oni, tj. mrtvi, sa kojima se upoređuju živi kjafiri u tome da ne čuju govor sadrže tu osobinu da ne čuju jače i više nego živi kjafiri zbog čega se oni i upoređuju sa mrtvima.

Kao što se upoređuje npr. Zejd po hrabrosti sa lavom zato što lav ima u sebi osobinu hrabrosti veću od Zejda inače se ne bi sa njim ni poredio. Tako isto se živi kjafiri porede sa mrtvima u tome da ne čuju jer je ta osobina kod mrtvih toliko izražena da se sa njom drugi porede.

Drugo tumačenje prenešenog značenja tih ajeta (u suri En-Neml i Er-Rum) je da se pod "mrtvima" u ajetu misli zaista na one koji su umrli, međutim pod tim da mrtvi ne čuju se misli na uobičajeno slušanje onoga koji se okoristi od onoga što čuje, jer kjafiri čuju Istinu, međutim oni se od nje ne okoriste. Odnosno, žele reći da se ponekad nešto negira zbog toga što od te stvari nema nikakve fajde, ploda ni koristi. A na ovo upućuju riječi Uzvišenog: "Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili, oni srca imaju ali ne razumiju sa njima, oni oči imaju ali ne vide sa njima, oni uši imaju ali ne čuju sa njima. Oni su kao stoka, čak i gori, oni su zaista nemarni" (El-E'araf, 179).

Ovo tumačenje zastupa šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibnul-Kajjim, Ibn Redžeb i navodi ga Taberi u svom tefsiru kao jedno od mogućih značenja ajeta.

Na ovo tumačenje ajeta (iz sure En-Neml i Er-Rum) ukazuju mnogi ajeti iz Kur'ana u kojima je jasno i nedvosmisleno došlo da se nazovu gluhim, nijemim i slijepim oni ljudi koji u stvarnosti čuju, govore i vide, s tim da se pod njihovom gluhoćom misli da ne čuju tako da bi se okoristili od toga što čuju.

Ovom tumačenju ajeta sure En-Neml i Er-Rum se može prigovoriti da sadrži mijenjanje uloge onoga sa čime se poredi sa onim ko se poredi. Jer njihovi dokazi se mogu odnositi na poređenje živih kjafira sa umrlima, zato što se živi kjafiri ne okoriste od slušanja Istine kao što se umrli ne okoriste od slušanja govora živih. Međutim, neispravno je i neprihvatljivo da se sa ovim dokazuje obrnuto da se mrtvi ne okoriste od slušanja kao što se mnogi živi ne okoriste od njega, jer je općepoznato da mrtvi uopće ne čuju žive i zato se drugi porede sa njima a ne obrnuto.

Treće tumačenje prenešenog značenja tih ajeta (iz sure En-Neml i Er-Rum) je "Da ti nećeš učiniti da čuju umrli tvojom snagom i moći, međutim Allah je taj koji ih učini da čuju kada On hoće jer je On kadar da to učini mimo drugih". Ovaj stav zastupaju Ibn Et-Tin, Isma'ili i navodi ga Taberi kao jedno od značenja ajeta.

Oni dokazuju ovo tumačenje sa ajetom koji dolazi poslije 80-tog ajeta sure En-Neml gdje kaže Uzvišeni: "Niti možeš slijepe od zablude njihove odvratiti" (En-Neml, 81). Kažu da ajet pojašnjava da je uputa od kufra u iman u Allahovim rukama mimo drugih, a negiranje moći Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da učini mrtve da čuju osim sa Njegovom voljom je poput negiranja da on može uputiti kjafire osim sa Allahovom voljom.

Dokazi onih koji zastupaju stav da mrtvi čuju govor živih i da osjećaju njihovo prisustvo:

Prvi dokaz: dozivanje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ubijene mušrike na Bedru tri dana nakon što su ubijeni i još njegovo zaklinjanje da prisutni ništa bolje ne čuju od njih ubijenih: "Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, vi ništa bolje ne čujete od njih od onoga što im govori, međutim oni nemaju moći da odgovore", sve ovo jasno ukazuje da mrtvi čuju žive bez ikakvog ograničenja i specifičnosti samo za ubijene mušrike na Bedru.

Na ovaj dokaz druga strana (zagovarači drugog stava – da mrtvi ne čuju) odgovara sa vjerodostojnim rivajetom od Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo "Oni (ubijeni mušrici) sada znaju da je ono što sam im rekao istina", što znači da gore spomenuti rivajet nije potpuno prihvatljiv.

Međutim, ovaj prigovor je slab jer se mnoštvo rivajeta od grupe pouzdanih ravija ne može tek tako odbaciti zbog ličnog tumačenja ovog pitanja od strane Aiše, radijallahu anha, koja je zanegirala rivajet od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kada ga je čula, uz poštivanje njenog stepena i znanja. Takođe ona lično nije prisustvovala tom događaju za razliku od onih ashaba koji je ga prenose. A sa druge strane, navodi Ibn Hadžer da se može potvrditi Aiši, radijallahu anha, promjena stava po ovom pitanju jer se od nje u Musnedu imama Ahmeda prenosi sa dobrim lancem prenosilaca isti rivajet kao od ostalih ashaba.

Drugi dokaz: hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim od Enesa, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Zaista rob kada ga spuste u njegov kabur i okrenu od njega leđa njegovi prijatelji on čuje topot njihove obuće ...". Kažu da ovaj hadis nedvosmisleno ukazuje da mrtvi u kaburu čuju žive.

Međutim, ovom dokazu se može prigovoriti da se to odnosi samo na prvi period nakon ukopavanja umrlog, kada se duša vrati u tijelo umrlog, prilikom ispitivanja dva meleka, a to znači da to nije stalno stanje. Jer razlog moći umrlog da čuje topot obuće živih je spajanje duše sa tijelom, a to spajanje ne traje dugo nego samo u vrijeme pitanja dva meleka. Pa ako imamo ovo u vidu, ne može se sa ovim dokazivati da mrtvi čuju žive.

Treći dokaz: hadis o nazivanju selama prilikom prolaska pored mezarja.

Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao do mezarja i rekao: "Es-selamu alejkum kući mu'mina, i mi ćemo se inš'allah vama pridružiti ...".

Kažu u ovom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naziva selam umrlima i kaže im da ćemo se njima uskoro pridružiti, a sve ovo jasno ukazuje da umrli čuju glas živih. U protivnom da umrli ne čuju glas živih ovakav govor u kojem se govori mrtvima bi se ubrajao u obraćanje onome koga nema a to razumna stvorenja ne rade a još manje priliči da to dođe od strane Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Odgovor na ovaj dokaz, tj. da on ne ukazuje na to da mrtvi čuju glas živih, se nalazi u onome što se uči na Et-Tehijatu. Naime, ashabi su klanjajući iza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili u njegovom odsustvu učili na Et-Tehijatu (a to je ono što ih je on poučio, a što bilježi Muslim u svom Sahihu): "Es-selamu alejke ejju hennebijju (Neka je tebi selam, o Vjerovjesniče)", a muslimanu i dan danas to uče na Et-Tehijatu. A zar se može reći da ih on čuje ili da je apsurdno selamiti ga a on to ne čuje, ne zna za to niti to osjeća.

Takođe, sa druge strane, nazivanje selama na mezarju je ibadet čiji je cilj podsjećanje na stanje umrlog a ne da se obraćamo njima jer nas oni čuju i da odgovore na selam.

Četvrti dokaz: praksa ljudi od davnih vremena do dana danas da čine telkin ukopanom, tj. da nakon što se zatrpa zemljom da se dozove po imenu i da se podsjeti na odgovore koje treba reći melecima, kao što je došlo u hadisu od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada neko od vaše braće umre i poravnate prašinu na njegovom kaburu, naka neko od vas stane na vrh kabura i kaže: 'O ti sine tog i tog', on ga čuje ali ne odgovara, ...". Hadis bilježi Taberani u Kebiru (8/249). Pa kažu: hadis iako nije prenešen u vjerodostojnoj predaji rad po njemu u skoro svim islamskim pokrajinama bez negiranja je dovoljan da se prihvati, a govoriti ukopanom i obraćati mu se (kao što je došlo u hadisu) nema smisla osim ako on čuje govor živog.

Odgovor na ovo je da je hadis veoma slab oko čega nema razilaženja među učenjacima hadisa. Kaže Hejsemi u "Medžme'uz-zevaid" (3/45) da je u senedu grupa ravija koji su nepoznati, a kažu Ibnul-Kajjim i šejh Albani da su muhaddisi složni oko slabosti ovog hadisa. Naravno, slab hadis i rad nekih ljudi po njemu ne može biti dokaz po ovom pitanju.

Peti dokaz: predaja koju bilježi Muslim u svom Sahihu od Amra ibn El-'Asa, radijallahu anhu, da je ostavio u vejsijet na samrti rekavši: "Kada me budete zakopavali, stavljajte na mene zemlju polahko, zatim ostanite kod mog kabura onoliko vremena koliko je potrebno da se zakolje deva i podijeli njeno meso, kako bi mi pravili društvo i kako bi razmislio šta ću odgovoriti poslanicima mog Gospodara".

Kažu: hadis ukazuje da kada se duša vrati u tijelo umrlog da on čuje govor i osjeća one koji su oko njegovog kabura, a iako su ovo riječi Amra ibn El-'Asa, radijallahu anhu, nešto poput ovog se ne može znati osim da je to čuo od Poslanika, sallahu alejhi ve sellem.

Šesti dokaz: mnošto rivajeta u kojima je došlo da umrli u kaburu čuje nazivanje selam i da odgovori na njega kao i da osjeća prisustvo onog ko ga posjeti na kaburu.

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, rekao: "Nema čovjeka da neće proći pored kabura čovjeka kojeg je znao na dunjaluku i poselamiti ga a da ga on (umrli) neće prepoznati i odgovoriti na selam". Hadis bilježe Ibn Hibban u "El-Medžruhin", Bagdadi u "Tarihu Bagdad", Ibnul-Dževzi u "El-'Ilelu el-mutenahije" i Ibn 'Asakir u "Tarihu Dimešk", svi sa istim lancem prenosilaca. Hadis je slab jer se svi rivajeti vraćaju na Abdurrahman ibn Zejda ibn Eslama, a složni su muhaddisi na njegovoj slabosti.

Takođe, ispravno je da su ovo riječi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i da Abdurrahman ibn Zejda nije čuo hadis od njega, kao i da je ravija El-Dževheri slab. Sve ovo ukazuje da je hadis veoma slab.

Takođe, hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, posjetio kabure šehida Uhuda i između ostalog podstakao da se posjećuju i pri tome poselame jer će oni odgovarati na selam do Sudnjeg dana, bilježi ga Hakim a kaže Zehebi da je izmišljen.

Ostali rivajeti, poput hadisa kojeg bilježi Ibn Abdulberr u "El-Istizkar" od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, čiji je tekst sličan prvom hadisu i hadis od Aiše, radijallahu anha, kojeg bilježe Ibn ebi Dunja u "El-Kubur" i Ibnul-Kajjim u "Er-Ruh" u kojem je došlo: "Nema čovjeka koji posjeti kabur svoga brata i sjedne kod njega a da on (umrli) neće osjetiti njegovo društvo i odgovoriti mu sve dok ne ustane", i njima slični hadisi, svi su veoma slabi kako to pojašnjava šejh Albani u "Es-Silsiletu ed-daife" te sa njima se ne može dokazivati i potvrđivati da umrli čuju govor živih.

Odgovor na dokazivanje sa ovim hadisima je da su svi hadisi veoma slabi i da ne mogu jedan drugog podupirati kako bi se digli na stepen prihvatljivih hadisa, te da prema tome ne mogu biti dokaz po ovom pitanju.

Sedmi dokaz: hadis kojeg bilježe Edu Davud i Ahmed od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, rekao: "Neće me niko poselamiti a da mi Allah neće vratiti dušu da odgovorim na njegov selam". Vjerodostojim ga ocjenjuje Nevevi, Ibn Hadžer kaže da su mu ravije pouzdane a šejh Albani ga ocjenjuje dobrim.

Ovom dokazu se može prigovoriti da tekst hadisa ne ukazuje da Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, čuje onog ko ga poselami kod njegovog kabura.

Drugo mišljenje učenjaka u ovoj mes'eli je uopćeno negiranje mrtvima da čuju govor živih i osjećaju njihovo prisustvo. Ovo je stav Aiše, radijallahu anha, Katade, Bejhekija, Ibn 'Atijje, Ibnul-Dževzija, Ibn Kudame, Suhejla, Ibnul-Hummama, Kadija Ebu J'ala, a od savremenih učenjaka šejha Bin Baza, Albanija i Usejmina i ovaj stav takođe zastupa stalna komisija za fetve u Saudiji.

Zagovorači ovog stava na različit način tumače hadise u kojima je došlo da mrtvi čuju žive.

Prvo tumačenje tih hadisa je ono što je se desilo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, od njegovog obraćanja ubijenim mušricima na Bedru da je to jedna od mu'džiza (nadnaravnih pojava) Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Kažu: Uzvišeni Allah je oživio ubijene muštike na Bedru da bi čuli njegov govor, a to je specifično za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mimo ostalih ljudi. Ovo tumačenje hadisa zastupa većina učenjaka koji su na ovom stavu.

Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Katade (poznati mufessir od tabi'ina) rekao: "Allah ih je oživio da bi čuli njegov govor kako bi ih ukorio, ponizio, osvetio im se, rastužio ih i ražalostio".

Kaže mufessir Ibn 'Atijje da je ono što se desilo na Bedru nadnaravna pojava, Allah im je vratio svijest kako bi čuli njegov govor, a da nas Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije o tome obavijestio tumačili bi njegovo dozivanje da predstavlja ukor ostalim kjafirima i da je to vid lijeka za ono što je u grudima mu'mina.

Oni dokazuju svoje tumačenje sljedećim argumnetima:

Prvi – Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom obraćanja ubijenima na Bedru kaže: "Vi ništa bolje ne čujete od njih od onoga što im ja govorim", znači rekao je "što im ja govorim" a nije rekao "što im se govori", što ukazuje da je to specifično samo za njega mimo drugih ljudi.

Drugi – hadis o obraćanju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ubijenima na Bedru je prenešen u rivajetu od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u Musnedu imama Ahmeda sa riječima: "Tako mi Allaha, oni sada čuju moj govor". Šuajb Arnaut je ovaj rivajet ocjenio dobrim.

Iz teksta hadisa se razumije da to što čuju da se odnosi samo na taj trenutak a da ne da stalno i uvijek čuju što potvrđuje da je to mu'džiza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Treći - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je potvrdio ono u što su Omer i drugi ashabi, radijallahu anhum, bili ubjeđeni, a to je da mrtvi ne čuju.

Na ovo ukazuje tekst hadisa: "Omer, radijallahu anhu, kada je čuo njegove riječi je rekao: "O Allahov Poslaniče, zar ih dozivaš nakon tri dana, da li oni čuju? Kaže Uzvišeni: "Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju". Pa mu je odgovorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, vi ništa bolje ne čujete od njih, međutim oni ne mogu da odgovore". Ovaj rivajet bilježi Ahmed u svom Musnedu od Enesa, radijallahu anhu, a šejh Šuajb Arnaut ga ocjenjuje vjerodostojnim.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije zanegirao Omeru i ostalima, radijallahu anhum, njihovo razumijevanje ajeta i njihovo ubjeđenje da mrtvi ne čuju.

Ovom tumačenju prigovaraju tako što kažu da ima još drugih hadisa u kojima se potvrđuje da mrtvi čuju žive a što se ne može tumačiti kao mu'džiza.

Odgovor na ovaj prigovor je da jedini hadis koji se može uzeti u obzir je onaj u kojem se navodi da ukopani čuje topot papuča onih koji odlaze. A odgovor na ovo je da se to dešava samo prilikom vraćanja duše u tijelo i njihovog spajanja pri ukopu jer umrlog tada meleci ispitivaju poznata pitanja, a ovo stanje nije stalno nego privremeno i prolazno.

Drugo tumačenje je da ubijeni mušrici na Bedru nakon što su svojim očima vidjeli kaburski azab znali su da ono u što ih je pozivao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, istina, i da je to ono što htio da kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ne da su oni čuli njegov govor.

Ovo je ono što prenose Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da kada je čula Ibn Omera, radijallahu anhu, da prenosi poznati hadis o obraćanju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ubijenim na Bedru, da je rekla da su njegove riječi bile: "Oni sada znaju da ono što sam im govorio da je istina", a zatim je proučila 80. ajet sure En-Neml i 22. ajet sure Fatir.

Međutim, ovome se može prigovoriti da ashabi koji prenose ono što su čuli da su bili prisutni tom događaju za razliku od Aiše, radijallahu anha, što je dovoljno da se da prednost njohovim rivajetima.

Treće tumačenje hadisa je da je to u događaju na Bedru rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u smislu pouke živima a ne da bi ga čuli mrtvi. Ovo tumačenje navodi hanefijski učenjak Ibnul-Hummam ("Fethul-kadir" 5/195) kao jedan od odgovora na dokazivanje sa hadisom.

Dokazi sa kojima učenjaci drugog mišljenja, tj. uopćeno negiranje mrtvima da čuju govor živih i osjećaju njihovo prisustvo, su sljedeći:

Prvi dokaz: da se iz konteksta 80. ajeta sure En-Neml i 52. ajeta sure Er-Rum zaključuje da umrli ne čuju žive. Naime, u oba ajeta "Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju niti možeš učiniti da gluhi čuju dozivanje kada se leđima okrenu" završavaju sa "niti možeš učiniti da gluhi čuju dozivanje kada se leđima okrenu" jer u ajetu Uzvišeni poredi mrtve (a misli se na žive kafire) sa gluhima koji apsolutno ne čuju, što znači da ni mrtvi ne čuju žive.

Drugi dokaz: da su Omer i Aiša, radijallahu ahnuma, razumjeli iz ajeta sure En-Neml i Er-Rum "Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju" da mrtvi ne čuju, a njihovo razumijevanje ovih ajeta je na ovom mjestu dokaz.

Treći dokaz: kaže Uzvišeni: "A oni kojima se pored njega klanjate ne posjeduju ništa. Ako im dovite, ne čuju vašu dovu, a i da čuju, ne bi vam se odazvali, na Sudnjem danu će poreći da ste ih njemu ravnim smatrali" (Fatir, 13-14). U ovom ajetu se jasno negira da čuju oni koje su mušrici obožavali a to su bili mrtvi dobri ljudi, što znači da mrtvi ne čuju žive.

Ako bi se ovome prigovorilo da se u ajetu misli na kipove a ne dobre ljude, odgovor bi bio da nastavak ajeta to poriće.

Jer u ajetu je došlo: "Na Sudnjem danu će poreći da ste ih njemu ravnim smatrali", a općepoznato je da kipovi koji su čvrsti predmeti a ne živa bića neće biti proživljeni na Sudnjem danu za razliku od živih bića koja su bila obožavana.

Dokaz ovome su riječi Uzvišenog: "A na Dan kada ih On sakupi, a i one kojima su se pored Allaha klanjali, te upita: 'Jeste li vi ove robove Moje u zabludu odveli ..." (El-Furkan, 17). Takođe, riječi Uzvišenog: "I govore: 'Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni suva'a, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Nesra ne napuštajte" (Nuh, 23). A bilježi Buharija u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da su ovo imena dobrih ljudi iz Nuhovog naroda koje su nakon njihove smrti ljudi počeli obožavati.

Četvrti dokaz: hadis kojeg bilježe Tirmizi, Nesai' i Ahmed u komjem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Allah ima meleke koji putuju po Zemlji i prenose meni selam od moga Ummeta". Vjerodostojnim ga ocjenjuju Tirmizi, šejh Albani i šejh Šuajb Arnaut.

Hadis je dokaz da ni sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne čuje selam od ljudi iz njegovog Ummeta, jer da čuje ne bi bilo potrebe da mu ga prenose meleci.

Treće mišljenje je da je osnov da mrtvi ne čuju na što ukazuje vanjsko značenje ajeta, a iz toga se izuzima ono što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima i staje se na tome. A u vjerodostojnim hadisima je prenešeno da su ubijeni mušrici na Bedru čuli govor Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, i da umrli čuju topot obuće onih koji su prisustvovali ukopu kada odlaze.

Ovo je stav Ševkanija i Alusija, a navodi ga Kurtubi kao jedan od oblika spajanja među šerijatskim dokazima koji govore o ovoj temi.

U suštini nema velike razlike između ovog trećeg mišljenja i drugog mišljenja koje općenito negira mrtvima mogućnost da čuju žive. Takođe, ovo mišljenje od savremenih učenjaka je izabrao i šejh Usejmin.

Četvrto mišljenje je neopredjeljenost. Ovo zastupa malikijski učenjak mudžtehid Ibn Abdulberr, tj. on se ne može opredijeliti ni za jedan stav po ovom pitanju zbog protivrječnosti dokaza. U suštini imati ovaj stav znači i nemati stav po ovom pitanju.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je treći stav učenjaka, tj. da je osnov da mrtvi ne čuju niti osjećaju prisustvo živih iz čega se izuzima ono što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima i staje se na tome.

U vjerodostojnim hadisima je prenešeno da su ubijeni mušrici na Bedru čuli govor Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, svejedno bilo to mu'džiza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili se tumačilo na neki drugi način. Takođe, u vjerodostojnom hadisu je prenešeno da umrli čuju topot obuće onih koji su prisustvovali ukopu kada odlaze. A od najprihvatljivijih tumačenja zašto u ovoj situaciji čuju topot obuće je to što se u tim trenucima duša vraća u tijelo i spaja sa njim da bi bila ispitana od strane dva meleka ona poznata tri pitanja.

A argumenti da mrtvi u osnovi ne čuju žive niti osjećaju njihovo prisustvo su sljedeći:

Prvo: već spomenuti ajeti u surama En-Neml, Er-Rum i Fatir koji jasno i nedvosmisleno po svom vanjskom značenju negiraju mrtvima mogućnost da čuju žive.

Drugo: riječi Uzvišenog: "Odazvaće se jedino oni koji čuju, a Allah će umrle oživjeti, zatim će se Njemu svi vratiti" (El-En'am, 36). U ajetu Uzvišeni žive kjafire upoređuje sa umrlima u tome da ne čuju, ovakvo tumačenje Ibn Džerir Taberi u svom tefsiru (5/184) kada kaže da Uzvišeni Allah ubraja žive kjafire u mrtve koji ne čuju glas niti su svjesni dozivanja, niti razumiju govor.

Treće: kaže Uzvišeni: "A oni koje oni umjesto Allaha obožavaju ništa ne stvaraju oni su sami stvoreni, tvari, nisu živi i ne osjećaju kada će biti proživljeni" (En-Nahl, 20-21). Uzvišeni u ovom ajetu nas obavještava da oni koje mušrici obožavaju mimo Allaha da su mrtvaci u svojim kaburovima i ne osjećaju kada će biti proživljeni, a osjećanje je spoznaja nečega sa osjetilima i čulima, što znači da se iz konteksta ovog ajeta zaključuje da umrli ne osjećaju šta se dešava oko njih, tj. svojim čulima ne doživljavaju vanjski svijet.

Četvrto: sa ovim stavom radi se i prihvataju se svi šerijatski tekstovi po ovom pitanju, odnosno prihvataju se ajeti koji ukazuju da mrtvi ne čuju i prihvataju se vjerodostojni hadisi u kojima je došao izuzetak kada mrtvi čuju. Za razliku od drugih stavova u kojima se ostavlja rad i ne prihvataju se svi šerijatski tekstovi po ovom pitanju ili se isti tumače tumačenjima koja imaju malu vjerovatnoću.

A što se tiče hadisa čije vanjsko značenje ukazuje da mrtvi čuju, odgovor na te hadise zavisi od vrste, teksta i ispravnosti hadisa.

Prva vrsta: vjerodostojni hadisi s tim da su oni vezani za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Od tih hadisa je hadis u kojem se on obraća ubijenim mušricima na Bedru kao i hadis donošenja selama na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koji su već spomenuti. Ovi hadisi su od onoga što je specifično za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i što potpada pod mu'džizu i u tome druga stvorenja sa njim ne učestvuju.

Druga vrsta: vjerodostojan hadis s tim da taj hadis ne ukazuje uopćeno na mogućnost mrtvih da čuju žive. A to je hadis u kojem je došlo da umrli čuju topot obuće onih koji su prisustvovali ukopu kada odlaze, a već je bilo govora o njegovom značenju i odgovoru na njega.

Treća vrsta: vjerodostojan hadis s tim da on ne ukazuje da mrtvi čuju, a to je hadis u kojem je došlo da je od adaba posjete mezjara ili prolaska pored mezarja da se poselame ukopani stanovnici mezarja, a već je bilo govora o tome da ovaj hadis ne ukazuje na to da umrli čuju selam.

Četvrta vrsta: vjerodostojan hadis s tim da je mevkuf, tj. to su riječi ashaba Amr ibn El-'Asa, radijallahu anhu, o kojem je već bilo govora. U tom hadisu ništa ne ukazuje da je ono što je rekao čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a što se tiče toga da se ovaj hadis diže na stepen kao da ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao, to je neprihvatljivo i oko toga ima veliko razilaženje među učenjacima.

Peta vrsta: slabi hadisi sa kojima se ne može dokazivati ovo pitanje. U te hadise spada hadis o telkinu mejita, i hadisi od Ebu Hurejre, Ibn Abbasa i Aiše, radijallahu anhum, u kojima je došlo da mrtvi čuju selam od onih koje su znali na dunjaluku i da odgovaraju na njega.

Prema tome, mrtvi uopće ne čuju ni govor živih niti šta drugo, takođe, oni ne osjećaju prisustvo onih koji ih zijarete na kaburu niti su svjesni šta se dešava oko njih. Iz ovoga se izuzima to da umrli čuju topot obuće onih koji su prisustvovali ukopu kada odlaze, što je došlo u vjerodostojnom hadisu. Vebillahi tevfik.

Objavljeno u Akida - Vjerovanje

Pitanje: Selam alejkum!

Sestrin dečko je preselio na Ahiret u petak, a poznato nam je kada mumin preseli na petak da ce biti sačuvan kaburskog azaba. Pa mi se on pojavio u snu kao da nije pod kaburskim azabom nego baš da se lepo ophode prema njemu u kaburu i da ga tamo paze (tako je on meni u snu rekao) i bio je veoma srećan sto je došao kao da vidi mene i supruga, oboje klanjamo svaki namaz.

Moram da napomenem da on nije bio musliman a da li je verovao u Boga, to ne znam. Pa sam htela da vas pitam da li ima mogućnosti da je on sačuvan kaburskog azaba s obzirom da je umro na petak?


Odgovor: Alejkumusselam,

Prije odgovora na pitanje potrebno je preispitati tvdnju i uvjerenje da onaj ko umre u petak da je sačuvan kaburskog azaba, zatim da li nemuslimani imaju kaburski azab te nakon toga dati odgovor sa osvrtom na snove.

Ko umre u petak biće sačuvan kaburskog azaba

O vrijednosti (fadlu) umiranja u petak prenešen je hadis u rivajetima od Abdullah ibn 'Amra ibn El-'Asa, Enesa i Džabira, radijallahu anhum. U rivajetu od Abdullah ibn 'Amra ibn El-'Asa, radijallahu anhu, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Nema muslimana koji umre na dan ili noć petka a da ga Allah neće sačuvati kaburske fitne (kazne)". Bilježe ga Tirmizi, Ahmed, Tahavija u "Šerhu muškilil-asar" i Abdurrezak u svom "Musannefu". Ovaj rivajet su ocijenili slabim Tirmizi, Tahavija i Zehebi zbog prekida u lancu seneda i zbog ravije Hišam ibn S'ada.

A u rivajetu od Enesa, radijallahu anhu, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko umre u petak biće sačuvan kaburskog azaba". Bilježi Ebu J'ala u svom Musnedu, a sened hadisa je veoma slab jer su trojica ravija u hadisu Jezid ibn Eban, Vakid ibn Selame i Abdullah ibn Džafer slabi.

A rivajet od Enesa, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko umre na dan ili noć petka biće sačuvan kaburskog azaba i doći će na Sudnjem danu sa obilježjem šehida". Bilježi ga Ebu Nu'ajm u "Hiljetul-evlija'", au njegovom senedu je Omer ibn Musa a on je ravija koji je izmišljao hadise.

Šejh Albani je rekao u knjizi "Ahlamul-dženaiz" da je rivajet od Abdullah ibn 'Amra, radijallahu anhu, kojeg bilježe Tirmizi i Ahmed (sa dva seneda) dobar ili vjerodostojan sa mnoštvom drugih rivajeta koji ga podupiru. Međutim, šejh Šuajb Arnaut, nakon što je u svom komentaru Musneda imama Ahmeda ocijenio slabim rivajet od Abdullah ibn 'Amra, radijallahu anhu, te naveo sve druge rivajete i nakon analize njihovih seneda ocijenio ih slabim, je rekao: "Rivajeti ovog hadisa od drugih ashaba (misli na rivajete od Enesa i Džabira, radijallahu anhuma) zbog svoje slabosti ne mogu pojačati hadis (od Abdullah ibn 'Amra, radijallahu anhu) a Albani je pogriješio u "Ahkamul-dženaiz" kada je ga je ocijenio dobrim ili vjerodostojnim".

Takođe, šejh S'ad El-Humejd kaže za hadis da je slab te da ni jedan rivajet nije vjerodostojan niti se hadis može osnažiti sa mnoštvom svih rivajeta. Slabim su ga ocijenili Ibn Hadžer i Abdurrahman El-Mubarekfuri.

Nakon spomenutog sasvim je jasno da se sa ovim slabim hadisom u svim njegovim rivajetima ne može graditi akidetsko uvjerenje da smrt u petak čuva od kaburskog azaba. Ono što koristi čovjeku u njegovom kaburu su iman i dobra djela.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je umro u ponedjeljak kao što je došlo u Sahihu Buharije, takođe većina najboljih ashaba nisu umrli u petak, sa druge strane, mnogi kjafiri ili muslimani veliki griješnici su umrli u petak, pa zar samo umiranje u petak što je stvar Allahovog kadera da bude presudno po pitanju kaburskog azaba? Musliman treba da vodi brigu o svojim dobrim djelima jer na njima se gradi kabursko kažnjavanje ili uživanje.

A što se tiče kaburskog azaba da li je on specifičan samo za Ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ili su njemu izloženi i ostali Ummeti, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Skupina je na stavu da je to specifično samo za Ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a dokaz im je vjerodostojan hadis od Zejd ibn Sabita, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Zaista se ovaj Ummet iskušava u kaburovima".

Dok je skupina učenjaka na stavu da kabursko iskušenje nije specifično samo za ovaj Ummet, to dokazuju ajetom u kojem Uzvišeni kaže: "Oni se ujutro i naveče u vatri prže, a kada nastupi Sudnji dan: 'Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu" (Gafir, 46).

Treća skupina učenjaka od kojih je Ibn Abdulberr smatra da nema dokaza koji presuđuje u ovoj mes'eli, moguće je i jedno i drugo.

Naravno, ono što je općepoznato i oko čega nema razilaženja među muslimanima, je da kjafir koji umre kao nemusliman da će biti stanovnik Džehennema.

Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "Tako mi Onog u čijoj je ruci Muhammedova duša, neće za mene čuti niko iz ovog Ummeta (misli se na sve ljude kojima je poslan i kjafire i mu'mine) bio židov ili kršćanin a zatim umre i ne povjeruje u u ono sa čime sam poslan a da neće biti stanovnik Vatre".

Prema tome, taj dečko ako je umro kao nemusliman, svejedno vjerovao u Boga ili ne, na Sudnjem danu biće od stanovnika Vatre jer je umro kao nemusliman, neće mu koristiti ni u kaburu niti na Sudnjem danu to što je umro u petak, jer hadis o tome je slab.

Ovo je ono što je sigurno i što je zasnovano na valjanim i pouzdanim argumentima, zato se snovima ne može dati prednost nad onim što je pojašnjeno u šerijatskim tekstovima. Ve billahi tevfik.

Objavljeno u Akida - Vjerovanje
nedjelja, 19 Avgust 2012 14:08

Da li tijela svetaca truhnu

Pitanje: Esselamu alejkum,

Interesuje me kako tijela svetaca ne truhnu?

Čitala sam da samo tijela Poslanika ne truhnu, da ih crvi ne jedu. Ne poistovječujem ovo dvoje, euzubillah. Vjerujem da je svaka religija mimo islama zabluda.

Musa, alejhi selam je tražio da vidi Allaha, azze we džele, samo da bi smirio srce, dušu. Nadam se da će svi shvatiti smisao pitanja. DžezakAllahu hajren.

U manastiru Ostrog, u Crnoj Gori se nalazi taj manastir, tu je tijelo sveca Vasilija Ostroskog, staro godinama, a nije satruhlo. A Allah najbolje zna. Pitanje se odnosilo na svece kod kršćana. I kršćani kažu da tijela tih njihovih svetaca ne truhnu. Mene samo interesuje stav islama na tu temu?


Odgovor: Alejkumusselam,

U osnovi svaki čovjek kada umre njegovo tijelo struhne i jedu ga crvi na što ukazuju vjerodostojan hadis kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Svakog sina Ademovog će pojesti zemlja osim njegovog 'adžbuzzeneba (najdonje kičmene kosti), od njega je stvoren i od njega će biti formiran (pri oživljenju)" (Buharija 4814, Muslim (2955)).

Kaže Ibn Abdul-berr: "Vanjsko i uopćeno značenje ovog hadisa obavezuju da su svi ljudi u ovome isti osim onog što se prenosi o tijelima vjerovjesnika i tijelima šehida da ih zemlja neće jesti, dovoljno je ono što je došlo o šehidima Uhuda i ostalim šehidima" (El-Istizkar (8/355)).

Pa kao što kaže učenjak Ibn Abdulberr, izuzetak iz ovoga su tijela vjerovjesnika jer je došlo u hadisu kojeg prenosi Evs ibn Evs, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Zaista je Allah zabranio zemlji da jede tijela vjerovjesnika". Bilježi ga Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže, Ahmed i ostali. Oko vjerodostojnosti ovog hadisa postoji razilaženje među muhaddisima, s tim da je bliže i ispravnije da je hadis vjerodostojan i prihvatljiv, naročito to postaje jasno kada iščitamo odgovor Ibnul-Kajjima, Albanija i ostalih šejhova na ono što navode Ebu Hatim i ostali kao mahanu hadisu, a vjerodostojnim su ga ocijenili između ostalih Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Hakim, Zehebi, Abdulkadir Arnaut, Albani i mnogi drugi.

Takođe, da tijela vjerovjesnika ne jede zemlja može se zaključiti iz ajeta koji govori o smrti Sulejmana, alejhisselam: "A kad smo odredili da umre, crv koji je bio rastočio štap njegov – upozorio ih je da je umro, i kad se on srušio, džini shvatiše da ne bi na muci sramnoj ostali da su budućnost prozreti mogli". (Sebe', 14)

A što se tiče šehida, iskrenih i pobožnih, moguće je da nekima od njih njihova tijela ne jede zemlja kao vid kerameta. Međutim, osnova je da i njihova tijela zemlja jede osim "adžebuzzeneba", a to je zadnji dio kičme koji liči sjemenki ili je manji, njega Allahovom dozvolom neće pojesti zemlja nego ostaje kao sjemenka iz kojeg će tijelo biti oživljeno na Sudnjem danu, kao što je došlo u hadisu. Jer je Allah, dželle še'nuhu, za svaku stvar dao sebeb (razlog), a On je kadar da ponovo stvori insana a da ništa nije ostalo od njegovog prijašnjeg tijela.

Kao potvrda da tijela nekih šehida ne jede zemlja spominje se priča iz vremena Muavije, radijallahu anhu, kada je bio halifa muslimana kada je htio da provede vodu kroz mezarje šehida Uhuda, pa kaže Džabir, radijallahu anhu: "Kada je Muavija htio da provede izvor koji je bio u podnožju Uhuda kod mezarja šehida Uhuda, naredio je da se oglasi da svako ko ima nekog ko je tu ukopan da ga iskopa. Pa sam otišao do kabura svog oca, pa smo ih vadili a tijela su im bila svježa i savitljiva, tako da je jednom od njih lopata udarila prst pa je počela da teče krv". Ovu predaju bilježi Malik u svom Muveteu i Ibn Abdulberr u knjigama "El-Istizkar" i "Et-Temhid" u mnogobrojnim rivajetima, kao i Ibn S'ad u "Et-Tabekat", kaže Ibn Hadžer u "Fethul.bari" da je sened ovog rivajeta vjerodostojan.

Neki učenjaci poput Ibn Abdulberra dokazuju sa ovim rivajetom i mnogim drugim, poput iskopavanja tijela Talhe ibn Ubejdullaha, da tijela šehida takođe ne truhnu i da ih ne jedu crvi. Dok većina učenjaka zauzima stav da je osnov da njihova tijela truhnu jer nema dokaza u šerijatskim tekstovima koji potvrđuju da ne truhnu. A rivajeti o šehidima Uhuda ili nekim drugim šehidima i dobrim ljudima u kojima se prenosi da im tijela nisu struhla to je izuzetak i predstavlja keramet a ne opće pravilo da im tijela ne truhnu. Ovo zadnje je bliže ispravnom, a Allah zna najbolje. Ovo je što se tiče tijela onih koji su umrli na islamu i ispravnoj akidi.

A što se tiče kjafira osnov je da njihova tijela truhnu i da ih jedu crvi. S tim da Allah, dželle še'nuhu, može dati da i tijela nekih kjafira ne truhnu kao iskušenje i ispit onima koji imaju neko uvjerenje prema tim ljudima. Kao što Allah da da se na rukama sihirbaza desi neka nadprirodna pojava sa kojom zavodi one koji u njega vjeruju i kao što će dati moć Dedždžalu da oživi mrtvog, da naredi oblacima da spuste kišu i slično.

Prema tome, osnov je da tijela svetaca i sličnih njima, svejedno kršćanskih ili drugih, truhnu i da ih zemlja jede. S tim ako se desi da od nekih od njih tijelo nije struhlo to nije keramet niti znak ispravnosti njihove vjere i onoga na čemu jesu, nego baš obrnuto, Allah ih time učvršćuje na njihovom dalaletu. Ve billahi tevfik.

 

 

Objavljeno u Akida - Vjerovanje
četvrtak, 09 Avgust 2012 20:21

Otac mi je na samrti, sta da radim?

Pitanje: Selam alejkum!

Mome ocu su dijagnosticirali rak s metastazama i prognozirali jos 3-4 mjeseca zivota. Vjerujem da samo Allah i jedino Allah zna kad ce tko preseliti na onaj bolji svijet.

Nije me strah sto cu ostati bez oca jer ne gledam na smrt kao gubitak, nego me strah da ce patiti i da ce umrijeti bez La ilahe illallah.

Recite mi sta da radim, kako da ga pripremim za Ahiret, kako da mu olaksam?


Odgovor: Alejkumusselam,

Najvrednije i najbolje što možeš da učiniš za svoga oca u ovakvoj situaciji je da ga podstakneš da učini iskrenu tevbu Allahu, dželle še'nuhu, za sve grijehe i sve propuste koje je učinio za svoga života. Da počne klanjati onako kako može, da udijeli sadake ili zekata ako ga nije davao a trebao je da daje, i tome slično.

Pred smrt je mustehab da se onaj koji je na samrti podsjeća na Ahiret, na prolaznost dunjaluka i da jedino što će naći od hajra na drugom svijetu su njegova dobra djela, a ta dobra djela su jasno pojašnjena u Islamu. Takvima treba staviti do znanja da nikad nije kasno da se pokaju, pa im navoditi primjere mnogih ljudi koji su spomenuti u hadisima i biografijama, kao i slučajevi iz svakodnevnog života.

Na tebi je da puno doviš Allahu da uputi tvoga oca da umre na LA ILLAHE ILLELLAH i na vjeri. A ako svi tvoji trudovi ne urode plodom nije do tebe jer je Allah onaj koji upućuje ljudska srca a On koga hoće u zabludi ostavi.

Kaže Uzvišeni: "Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš uputiti – Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće, i On dobro zna one koji će Pravim putem poći". (El-Kasas, 56) i kaže: "Da Allah zna da od njih može biti ikakva dobra, učinio bi da čuju (istinu), a da je učinio i da čuju, oni bi se opet okrenuli, jer oni i inače glave okreću". (El-Enfal, 23) Ve billahi tevfik.

Objavljeno u Ahlak - Bonton
četvrtak, 02 Avgust 2012 16:06

Doniranje organa nakon smrti

PITANJE: Esselamu Allejkum ve Rahmetullah! Zanima me kakav je stav uleme o zaveštanju organa? Da li je dozvoljeno verniku muslimanu da svoje organe zavešta nekom licu, bilo islamske, ili neke druge vere? Neka vas Allah nagradi!


ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Vjerovatno se u pitanju misli na poklanjanje i doniranje organa nakon smrti putem oporuke. Pa ako je tako, prije odgovora na pitanje korisno je znati koje organe je moguće prenositi i presađivati, naravno na osnovu onoga do čega je uznapredovala savremena medicina. Organi koje je moguće presađivati su sljedeći:

- Srce, jer se operacije presađivanja srca uspješno obavljaju od 1986. god.
- Jetra i pankreas oboljelim od šećera.
- Rožnjača, bubrezi, koštana srž i dvostruki organi kao što su uši.
- Presađivanje kože s ciljem operacije ojačanja ili uljepšavanja kože i slično.

Organi koje savremena medicina još nije u mogućnosti da presađuje sve dosad su: kičma, mozak, mokraćni mjehur, želudac i maternica.

Pitanje presađivanja organa uopšteno (svejedno od živog ili mrtvog) je predmet razilaženja među savremenim učenjacima. Ovome se suprostavio svom silinom šejh Eš-Š'aravi i šejh Mustafa Mekki, oni smatraju da nije dozvoljena oporuka, niti doniranje niti poklanjanje niti bilo koja druga vrsta upotreba organa jer su oni vlasništvo onoga ko ih je stvorio tj. Allaha, subhanehu ve te'ala, i nisu vlasništvo čovjeka.

Moguće je na ovo odgovoriti da se pod Allahovim stvaranjem koje nije u vlasništvo čovjeka podrazumijeva duša, a što se tiče organa on ima pravo da raspolaže njima u granicama šerijatskih pravila, jer nije došao dokaz iz Kur'ana i Sunneta koji to zabranjuje. Pa je s toga osnova da je to dozvoljeno jer u Islamu nema štete niti nanošenja štete drugome.

Njihov najjači dokaz za zabranu iskorištavanja i korištenja organa mrtvog insana je poštivanje i svetost ljudskog tijela svejedno živog ili mrtvog, jer dokazi iz Kur'ana i Sunneta upućuju na svetost mejita i da nije dozvoljeno narušavati njegovu svetost niti loše postupati prema njemu. A uzimanje organa od njega je narušavanje njegove svetosti, napad na njegovo tijelo i masakriranje. A znamo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje tijela ubijenih neprijatelja na poprišu bitke kako prenosi Buharija i drugi: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje.

Takođe, prenose se hadisi u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje lomljenje kostiju mejita i njegovo uznemiravanje, pa kaže, sallallahu alejhi ve sellem: "Lomljenje kosti mejitu je kao lomljenje kosti živom". Hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže, Bejheki i Ahmed, a kaže Albani u "El-Irva'" da je vjerodostojan.

Moguće je odgovoriti na ove hadise da se oni odnose na stanja u kojima je cilj ponižavanje i masakriranje mejita. Međutim ako je osoba za svoga života dozvolila da se radi spašavanja nečijeg života koriste njegovi organi, pa se zbog toga oni uzmu od njega s poštovanjem i bez ponižavanja, onda to izlazi iz zabrane. A uz to još treba dodati da nužda dozvoljava ono što je zabranjeno.

Postoji još jedan dokaz za zabranu korištenja ogana a to je da ono što se odstrani (odsiječe, uzme) od živog to postaje mrtvo. Jer je došlo u hadisu: "Ono što se odsiječe od životinje dok je živa to je strvina". Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi koji kaže da je hadis hasen garib ne znamo ga osim u hadisu Zejd ibn Eslem. Prenosi Ibn Hadžer u "Et-Telhisu" (1/40) da su ga Darekutni i Ibn ebi Hatim ocijenili kao mursel, znači slabim.

Odgovor na ovo je da  insan ne postaje nedžis svojom smrću, i to je radžih (odabrano) mišljenje na koje upućuju dokazi kao što je hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg bilježe Buharija i Muslim: "Musliman nije nedžis (nečist)". A čak i ako bi se složili sa tim može se reći da nužda poziva u to da se koriste ti organi iako su nedžisi.

Ispravno po ovom pitanju je da je osnova u korištenju i iskorištavanju ljudskih organa, svejedno živog ili mrtvog, opreznost i zabrana radi zaštite čovjeka i čuvanja i poštivanja njegove svetosti i njegovo čuvanje od masakriranja i raspolaganja njegovim organima kao da su rezrvni dijelovi. Međutim, ako nužda ili potreba zahtijeva onda je presađivanje organa dozvoljeno pod sljedećim šartovima:

- da se time ne ugrožava život onoga od koga se uzima taj organ ako je on živ,
- a ako je umro da se radi na osnovu njegovog vesijeta (oporuke), ili sa dozvolom njegove porodice,
- da taj organ ne bude od genitalnih organa koji prenose nasljedne osobine,
- da organ nije stidno mjesto,
- da bude na način doniranja a ne način prodaje.

Egipatski "Darul-ifta" (Ured za fetve), "El-Medžlis el-Džezairi el-e'ala lil-fetava" (Alžirsko više vijeće za fetve), "El-Medžlis el-Urduni el-eala lil-fetava" (Jordansko više vijeće za fetve), "Hej'etu kibaril-ulema" (Vijeće visokorangiranih učenjaka) i "Ledžnetul-fetava" (Komisija za fetve) pri ministarstvu vakufa u Kuvajtu su izdali fetve o dozvoli presađivanja i poklanjanju organa uz spomenute šartove.

Nema razlike u dozvoli doniranja organa nakon smrti između muslimana i nemuslimana.

Ve billahi tevfik.

Objavljeno u Fikh - Propisi
četvrtak, 02 Avgust 2012 14:03

Da li sam dozivio klinicku smrt?

Pitanje: Esselamu alejkum we rahmetullahi!

Doživio sam težak pad, pri čemu sam progutao jezik i doživio gušenje. U tom momentu sam se osjećao lijepo i osjećao sam jako, jako lijep miris.

Ambijent u kojem sam se nalazio mi je bio tako prijatan da sam se grčevito borio da ne odem odatle, a moji su se borili da mi povrate svijest i kad su mi izbacili jezik iz grla došao sam sebi i sva ona ljepota je nestala.

Da li sam bio doživio kliničku smrt?


Odgovor: We alejkumu selam,

Brat zaista ne znam. Hvala Allahu koji te je spasio i dao ti priliku da zaradis sto vise hajrata.

Objavljeno u Pitanja i odgovori
četvrtak, 02 Avgust 2012 13:10

Da li je moj otac umro kao musliman?

Pitanje: Es selamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu!

Moj otac je preselio na Ahiret. Svi smo Allahovi i Njemu se vracamo!

Moje pitanje glasi; ja upucujem dovu za njega iako nije znao klanjati, nije ni postio, ali se osjecao muslimanom, Allah mu se smilovao Amin.

Smijem li ja upucivati dovu za mojeg rahmetli oca i kako se ponasati kad mu odem posjetiti mezar. Dženaza je inshaAllah u utorak.


Odgovor: We alejkumu selam, prvo da kažem žao mi je što ti nisam uspio prije odgovoriti, vrijeme je bilo kratko, ali ću ovom prilikom odgovoriti i tebi i drugima kako bi se okoristili.

Nema sumnje da je namaz najveći vjerski rukn nakon šehadeta.

Mnogo prijetnji je od našeg Gospodara za one koji ga napuste.

Ako namaz bude ostavljen sa negiranjem da je obaveza, kod svih ucenjaka bez dileme je ta osoba kafir.

Ako namaz bude ostavljen zbog lijenosti, ta osoba je kod većine učenjaka među kojima su imam Malik, imam Šafija, imam Ebu Hanife i kod imama Ahmeda jedna varijanta, pocinila veliki grijeh, ali ne izlazi iz okvira islama, a ako je ista u islamskoj državi na njoj je kazna zatvora tri dana, iz razloga da bi se pokajala i vratila namazu, a ako odbije tako da učini kazna joj je ubistvo.

U drugom rivajetu imam Ahmeda i jednog broja učenjaka, osoba koja napusti namaz zbog lijenosti je kafir, napominjem da se ovdje misli na osobu koja u potpunosti ostavi namaz ". A evo kakva je bila praksa naših prethodnika po pitanju koje si postavio.

Ibn Kudama u svoj knjizi „El Mugni“,kada spominje propis onoga koji ostavi namaz kaže: "Nije bila praksa prijašnjih muslimana da ubijaju one koji ostave namaz, niti su zabranjivali njihov miraz; nasljedstvo, niti su napustali klanjanje dženaze takvim osobama, niti su zabranjivali da se iste osobe ukopavaju u muslimanske mezarove,... i nije prenešeno da su bacili neko tijelo mrtvaca u pustinju bez gusula ili umotavanja u kefine ili bez klanjanja dženaze pod izgovorom da mrtvi nije klanjao i ovo sve nije bila praksa niti u doba Poslanika,sallallahu alejhi ve sellem, niti u doba hulefa rašidina;četvorice halifa.

I s obzirom da si spomenuo da tvoj otac nije klanjao, niti postio, ali se osjecao muslimanom, kao sto je slican primjer mnogih koji su odrasli u doba komunizma u kojem nije bilo da've, poziva u vjeru, cak naprotiv bila je borba protiv islama, navest cu ti jedan hadis, mozda bude opravdanje za ljude koji su umrli nepraktikujuci propise vjere, a smatrali su se muslimanima, kojeg biljezi Ibn Madze i Hakim, a Albani je rekao da je sahih (hadis merfua) da je Huzejfe ibnul Jeman,ra.,rekao:" Islam ce se pohabati kao sto se pohaba odjeca, (past u zaborav) pa ljudima nece biti poznato sta je to post, namaz, ibadet i sadaka, i nocu ce na zemlji odjednom nestati ajeti iz Allahove knjige, pa ce od skupine ljudi starci govoriti 'culi smo nase djedove da su izgovarali rijeci 'la ilahe illallah' pa ih i mi ih izgovaramo". Potom je upitao,ra.,Huzejfu ,ra. : "Pa sta ce im vrijediti rijeci la ilahe illallah, kad neznaju ni za namaz, ni za post, ni za sadaku, niti za ibadet"? Huzejfe mu nije odgovorio, na sta ga je ponovo upitao, pa opet nije odgovorio, pa je ponovo upitan, na sta je nakon tri upita rekao:" One ce ih spasit od vatre, one ce ih spasit od vatre".

Ibn Tejmijje, r.h., je komentarisuci ovaj hadis rekao:"Doci ce vrijeme kada ce u nekim mjestima biti zaboravljeno mnogo od islama, nece biti iko ko ce prenositi Allahovu vjeru, tako da nece biti poznato sta je Allah objavio preko svojih poslanika ljudima, i ti ljudi (koji ne znaju propise o islamu, ali izgovaraju samo rijeci la illahe illallah) nece biti kafiri (zbog njihovog neznanja).

Na osnovu prethodno spomenutog, ucenjaci su se saglasili da oni koji odrastu u mjestu koje je daleko od Allahove vjere i upucivaca u istu, ili ako bude pocetnik u vjeri, pa zbog neznanja budu negirali nesto od osnovnih propisa u islamu, nece se nazivati kafirom, sve dok mu se ne objasne isti".

Slicno tome je rekao sejh ibn Usejmin ,rh.,rekavsi: "Tu kategoriju ljudi koji su bili u opravdanom neznanju pa nisu praktikovali osnove islama, su spasile rijeci 'la ilahe illallah', praktikovali su sta su znali i to je njihova mogucnost bila".

Dodajem na sve receno, ovo sam naveo zbog emaneta vjere, ali treba ovdje dobro paziti i praviti razliku izmedju navedene kategorije ljudi i ljudi koji imaju mogucnost da uce osnove vjere pa okrenu leđa i od vjere i od njenih upucivaca.

Allah,svt.,je naveo primjer ovih drugih kad je rekao u suri Sedzda 22.ajet:"A ima li nepravednijeg od onoga koji, opomenut rijecima Gospodara svoga, njima leđa okrene? Mi cemo, zaista, zlikovce kazniti!".

Imi sudimo ljudima po vanjstini, a samo Allah zna sta je u unutrasnjosti i on ce presuditi svima, pa smatram da je na tebi da klanjas dzenazu svome ocu i da upucujes dove za njega, jer tvoj otac je umro kao musliman, s obzirom da je naveo da se osjecao kao musliman.

Sto se tice posjete kaburu od strane zenske osobe ulema se razisla, ali jace misljenje je da moze obici kabur (i to naravno pokrivena kako islam od nje trazi i da ne narice i pusta glas kod kabura). To je misljenje imama Ebu Hanife.

Navodi se hadis Muslima koji prenosi Burejde,ra.,da je Poslanik ,savs.,rekao: "Prije sam vam (zenama) zabranjivao da posjecujete kaburove, a sada vam dozvoljavam, jer ce vas to podsjetiti na ahiret", i praksa Aise ,ra.,je bila nakon smrti poslanika ,savs.,da obilazi bekijju.

Prema tome dragi brat, na tebi je da klanjaš dženazu svom ocu i da upućuješ dovu za njega, jer tvoj otac nije umro kao nevjernik. A Allah najbolje zna.

Objavljeno u Fikh - Propisi
srijeda, 01 Avgust 2012 19:19

Da li smrt u ramazanu ima neku vrijednost

Pitanje:

Esselamu alejkum, da li znači nešto to ako osoba musliman koja preseli na ahiret u toku mjeseca ramazana, tj. da li to možemo uzeti kao neki pokazatelj pozitivnog ishoda za tu osobu?


Odgovor: Alejkumusselam,

Nije potvrđeno u šerijatskim tekstovima, shodno mom istraživanju i onome što su drugi učenjaci rekli o tome, da preseljenje u mjesecu Ramazanu ima neku posebnu vrijednost u odnosu na druge mjesece u godini.

Osim što je prenešeno da onaj ko umre dok posti neki dan, svejedno bilo to u Ramazanu ili nekom drugom mjesecu, da će ući u Džennet.

Naime, prenosi Huzejfe, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko kaže LA ILAHE ILLELLAH želeći Allahovo lice i sa time preseli ući će u Džennet, ko posti neki dan želeći Allahovo lice i sa time preseli ući će u Džennet, ko udijeli sadaku želeći Allahovo lice i sa time preseli ući će u Džennet". Hadis bilježi Ahmed u svom Musnedu, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a vjerodostojnim na osnovu drugih rivajeta Šuajb Arnaut. Sened ovog hadisa je prekinut, što znači da je slab, između Nu'ajm ibn ebi Hinda i Huzejfe, radijallahu anhu, međutim, ovaj hadis podupiru mnogi drugi rivajeti koje bilježe Bejheki u "El-Esmau ves-sifat", Ebu Nu'ajm u "Ahbaru Asbehan", Ebu Nu'ajm u "El-Hiljetu", Taberani i mnogi drugi, čime se sened ovag hadis pojačava i podupire. Ve billahi tevfik.

Objavljeno u Akida - Vjerovanje

Ko je zadnji gost koji će nas posjetiti na ovom svijetu (Dunjaluku)? Nije problem odgovoriti ko je on, manje više nam je to poznato, nego je problem odgovoriti, u kavom stanju će nas zateći kad nam dođe!? Kad nam se bilo ko najavi da će nas posjetiti, posebno ako je neko ugledniji, gledamo da ga što ljepše dočekamo, uredimo se, sredimo kuću i avliju, namirišemo sebe i djecu, napravimo najbolja jela, sve to radimo kao bi se gost osjećao udobno i kako nam ne bi zamjerio nešto.

 Međutim, ovaj gost dolazi bez najave, ovaj gost ne očekuje da ga nečim lijepim ili ružnim dočekaš, on jednostavno dođe da obavi svoj posao kojim ga je njegov Gospodar zadužio.

Dakle, dolazi bez najave, može te posjetiti u spavaćoj sobi, u kuhinji, u automobilu dok voziš, dok se igraš sa djecom, može ti doći dok jedeš, predaješ...u svakom trenutku. Da li ćeš ti biti u pokornosti ili grijehu, to njega ne zanima, on će ti doći u određeno vrijeme kako bi obavio svoj zadatak a to je uzimanje tvoje duše. Njega ni tvoje tijelo ne zanima, ni tvoj status u društvu: bogat, glumac, sportista, šejh, siromah, starac, dijete..ništa njega to ne zanima, njega zanima samo vrijeme prestanka tvog života i tvoja duša. Zato naši stari kažu:“Smrt ne bira godine ni pol.“

On je biće koje ćeš zadnje da vidiš od ovog svijeta! Ko je on? On je Melek Smrti! To je njegovo pravo ime i njegovo ime sve govori, samo spominjanje njegovog imena, podsjeća na strah i ulijeva nemir u srca. Svako od nas će ga vidjeti, vidjet će ga pored svoje glave, prije nego mu duša napusti tijelo.

Pojavit će se iznenada pored čovjeka, iznenada, čovjek kad ga vidi pored sebe, zapitat će se u sebi:“Od kud ti, odakle si se pojavio, ko je te pustio unutra, pozvat će nekog od ukućana koji su u drugoj sobi, daj mi minutu da završim nešto..?“

Pojavit će se brzinom jednog pogleda i istom brzinom će da obavi svoj posao kojeg mu je naredio Allah, s.wt., nema tu neke filozofije niti mudrovanja, on je Melek Smrti. Prenosi se da ga se ostali meleci boje, nisu ljudi, nego meleci, on izaziva strah i nervozu.

Rekao je Mudžahid, rahimehullah: “Nema kuće (u kojoj žive ljudi), drveta, biljke, životinje na planeti Zemlji, a da ih ne obiđe Melek Smrti svaki dan dva puta, ujutro i naveče.

Milijarde stanova i kuća, da milijarde, ali ih svaki dan dva puta sve obiđe i posjeti, pa ako bude neko kome je isteklo vrijeme, uzme mu dušu i ostavi ga mrtvog njegovim ukućanima. Sigurno se pitate, samo jedan melek da to sve uradi? Da, samo jedan, ima takvu moć i sposobnost koju mu je Allah dao, da dođe svakom insanu u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu iznenada i da mu uzme dušu. Samo on...

Bez najave, nema polako, nema dio po dio duše uzimaj, ne, dođe odjednom i tijelo pada. Neko pjeva na koncertu i odjednom pada mrtav, neko igra fudbal i odjednom pada mrtav, neko je pijan i tokom vožnje umire...neko je na sedždi i u tom trenutku naiđe Melek Smrti i uzima dušu, neko je postač pa pred iftar padne mrtav...Njega zanima samo duša i ništa više a kakvu će on dušu odnijeti Gospodaru, s.w.t, to zavisi od tebe prijatelju moj.

Dok bude sjedio sa svojm ženom i djecom, dok se bude sa njima šalio i smijao..odjednom pored sebe vidi Meleka Smrti. U tom trenutku će da posmisli da ga svi oko njega vide, ali nisu, vidi ga samo on i niko više. On će mu kazati: “Ja sam Melek Smrti!“ Njegovi će ga dozivati, zbog čega teško dišeš, zbog čega vrištiš, zbog čega ti ide pjena na usta..zbog čega, ali uzalud ga dozivate, on vas više ne čuje.

Gdje je sad njegova sila, gdje je sad njegovo psovanje Allaha, gdje je sad ismijavanje sa namazom i sa Kur'anom, gdje su sad njegovi kafanski ahbabi...postaješ obična lešina a duša ide Onome ko ju je stvorio, položit ćeš račun za svaki sekundu svog života.

Pogledat će i vidjet kolone meleka drugih koji idu prema njemu, ako je bio dobar, biće bijele boje, ako je bio griješnik, biće crnih lica koji će kod njega izazvati veliki strah. Pokušat će ovi oko njega da ga povrate, disanje, masiranje srca, hitna pomoć..uzalud, nema nazad! Njegovo dijete će mu pasti na prsa plačuči i govoreći:“Ne idi oče, na napuštaj nas..!“ Ali uzalud, on je u drugom svijetu, uopšte ne gleda u svoje dijete, nego gleda samo u Meleka Smrti.

Ako je duša dobra, meleci je obavještavaju da se raduje Allahovoj milosti i nagradi, a ako je pokvarena, crna od grijeha, obavještavaju je o Allahovoj kazni i srdžbi...subhaAllah...

Dolazi nam Ramazan, nemoj da ga provedeš u grijehu, da ne postiš i namaz ne obavljaš! Nemoj poslije Ramazana opet po „starom“, nemoj, jer Melek Smrti može da dođe svakog trenutka, a u kakvom stanju ćeš da budeš, to je do tebe i ne možeš reći da nisi znao, znao si.

Poslušaj riječi Uzvišenog i dobro o njima razmisli: “Pazi! Kada duša dođe do ključnih kosti, i vikne se:“Ima li vidara (liječnika, otklanjača nevolje)?“. I on se uvjeri da je to čas rastanka i noga se uz nogu savije, tog dana ćeš Gospodaru tvome priveden biti: Nije vjerovao i nije molitvu obavljao, nego je poricao i leđa okretao a onda svojima bahato odlazio.“ Teško tebi, teško tebi!“ (Al-Qijama, 26 – 34)

Piše: Saudin Cokoja

Objavljeno u Dawa
Stranica 1 od 4

Preporučujemo da sadržaj koristite ka pozivanju Allahu t.v.t.

Vrh Desktop version