Hasbunallahu ve ni'imel-vekil, ve la havle, ve la kuvvete illa billahil 'alijjil-'azim, ve sallallahu ve bareke 'ala nebijjina Muhammed, ve 'ala alihi, ve sahbihi edžmei'in![2]Molim od Allaha, dž.š., kako sebi tako i ostalim muslimanima: imamima i običnim muslimanima, i njihovoj omladini – uputu, pravi put i razboritost, te da olakša našim pretpostavljenim, ulemi i omladini sve ono u čemu je dobro i napredak, kako dina tako i dunjaluka, i da nas sve poštedi fitni i iskušenja, vidljivih i nevidljivih, i da svim muslimanima olakša slijeđenje Sunneta, da ih pravome putu naputi, i da im riječ ujedini na istini.
1. Haridžije.
2. Šije el-sebe'ijjeh.
3. Sljedbenici asketizma.
4. Kaderijje.
Ashabi, r.a., tabi'ini, imami upute, i vladari, su se nosili sa svim tim pravcima i frakcijama, koristeći se mudrošću (hikmet), pravilnim razumjevanjem vjere (fikh), znanjem ('ilm), blagošću (hilm), odlučnošću (hazm), i snagom (kuvvet) – shodno potrebama date situacije.
Navedeni pravci i ideje, i sve navedene novotarske skupine, nisu mogle čovječanstvo poštedjeti od nadolazećeg hajra. I pored svega toga dolazi do javljanja najimpozantnije civilizacije u povijesti čovječanstva, koja se temeljila na znanju i džihadu.
Slično se dešava i sa savremenim islamskim preporodom i buđenjem! Javljanje određene ekstravagancije i nastranosti u njenim redovima ne znači da sada moramo gubiti nadu i pasti u očaj - već baš suprotno.
Ne mora značiti da svo to buđenje neće dati nikakva ploda! Plodovi sveopšteg muslimanskog preporoda su počeli nicati na svakom kraju zemlje, ali im nedostaju ljudi koji će se o njima starati i brinuti. Mnogi džema'ati i skupine su se odjednom našli daleko od direktnog uticaja i savjetovanja sa ulemom, što je prouzrokovalo to da svoje djetinjstvo provedu u teškim okolnostima, ali se, i pored svega, potpuno oslanjamo na Allaha, dž.š., nadajući se tome da će iz perioda djetinjstva preći u period razuma, punoljetstva i ozbiljnosti. Allah je u stanju sve učiniti, ali većina ljudi ne zna!
Dakle, obaveza je na ulemi, i studentima šeri'atskih znanosti, da ummet savjetuju i upućuju svakom hajru, i da prionu liječenju grešaka koje se znaju tu i tamo javljati, što je bilo i praksa ashaba, tabi'ina i tebe'i-tabi'ina.
Polazeći od ove osnove, spomenuću neke od grešaka koje sam primjetio da se dešavaju, kako od strane pojedinaca, tako i od strane skupina; kako od strane džema'ata, tako i od strane nekih pokreta. Isto tako, ovdje ću spomenuti i neke navike i osobine koje se moraju staviti pod lupu, dobro sagledati i ispraviti, i zbog njih neke savjete uputiti.
Ne mora značiti to da našim osvrtom na date greške udaramo na pojedince kod kojih se te greške nađu, ili da te ljude tretiramo novotarima ili sličnim! Allahu se utječem od toga da nekoga želim optužiti za nešto, ali ono što je hakk jeste da su navedene pojave, svojstva ili osobine, 'razbacane', i da se teško mogu sve naći, na jednome mjestu, u jednom vremenu, kod neke osobe, ili pak kod većeg broja njih.
Bojim se i toga da - ako ne dođe do pravilna liječenja datih devijacija, i ako se njihovim nosiocima blagovremeno ne upute iskreni savjeti - da će doći do jačeg ukorjenjivanja date bolesti, kao i njenog povećanja, koje kasnije može postati jakom osnovom za nastanak i razvoj strasti i novotarija – ne dao Allah nešto slično.
Nije dobro, i nije mudro da se jednom muslimanu govori da je bezbjedan, ili da je siguran od datih grešaka i novotarija, jer je Poslanik, s.a.w.s., često puta znao učiti slijedeću dovu: "O, Ti, koji srca i vid okrećeš – učvrsti srce moje na vjeri Tvojoj!"[1]
Ako je stvar ovakva, ko to sebi smije prizvati bezgriješnost - la havle ve la kuvvete illa billah; ve hasbunallahu ve ni'imel-vekil. Allahumme ja mukallibel-kulubi vel-ebsar sebbit kulubena 'ala dinik!
Ono što ja, nakon dužeg proučavanja i studiranja ove problematike, smatram da je pogrešno, i da je nužno-potrebno na te pojave, novotarije i strasti, upozoravati i opominjati, iz straha i bojazni da ostali muslimani u njih ne zapadnu, bi bilo slijedeće:
1. Zauzimanje čelne pozicije misionarstva (da'aveta), kao i institucije naređivanja dobra i odvraćanja od zla – od strane ljudi mlađih po godinama, nesuvislih snova i razmišljanja; osoba bez znanja, bez pravilna razumjevanja, i bez duga iskustva; osoba koje se ne konsultuju s učenim ljudima, niti s pravnim stručnjacima (ehlul-fikh), niti sa ljudima dugog iskustva u da'avetskom radu!
2. Ovladavanje ideja ustanka i revolucije (hurudž), glavama nekih ljudi, i neprestano brbljanje i uopšten govor o tim pitanjima, ne bivši jednim od onih koji imaju prava o tim stvarima razgovarati (ehlul-hilli vel-'akd), i ne bivši jednim od rangiranih učenjaka, koji su šeri'atom zaduženi određenom tematikom se baviti.
3. Raširenost pogrešne upotrebe tekfira i tebdi'a – te upotreba istih bez ikakvih principa i normi, i bez ikakva razumjevanja, i bez provjere informacija vezanih za te stvari. U ovo spada zauzimanje određenih stavova, ili pogrešan govor o konkretnim osobama, džematima, organizacijama, sistemima i sl..
4. Brzopletost pri izdavanju određenih propisa ili osuda, ili pri zauzimanju određenih stavova, samo zbog širenja određenih informacija, ili indicija, ili pretpostavki... Najviše problema, djeca ovog ummeta, preživljavaju zbog ovih stvari i pojava!
5. Odricanje od neistomišljenika po pitanju nekih idžtihada, koji sami po sebi podnose određenu dozu razilaženja, ili ako osoba, koja čini određen idžtihad, ima validno opravdanje za takav svoj idžtihad. Većina tekućih problema između određenih muslimanskih skupina, i njihovih da'avetskih predstavnika, od Ehli-Sunneta, je plod ovakve vrste razilaženja!
6. Govor o tuđim srcima, optuživanje tuđih namjera i nijjeta, praćenje i brojanje tuđih grešaka, nedavanje neistomišljenicima prava koja zaslužuju, ili pak osporavanje istine koja je sa njima!
7. Brojne svađe, prepiranje, raspravljanje, kao i pretvaranje u pitanjima vjere, koje, često puta, prati nikakav broj pozitivnih ili plodonosnih djela, uz umišljanje sebi da se pametno, uz određenu dozu oholjenja i uzdizanja, samoobmanjenosti, i uz potcjenjivanje ostalih ljudi, ne bitno bila ulema u pitanju, ili ostali!
8. Griješenje i neznanje kada je u pitanju menhedž i metoda upotrebe dokaza. U navedeno spada zloupotreba tekstova (ajet, hadis, komentar uleme, op. prev.), sa zagovaranjem onoga na što dati tekstovi nikako ne ukazuju, ili upotreba istih bez obzira na opšta šeri'atska pravila i norme, kao i sprovedba tekstova tamo gdje im nije mjesto ili vrijeme. U pitanju je tkđ. i nepoznavanje razumjevanja i shvaćanja datih tekstova od strane selefa, kao i nepridavanje pažnje opštim pravilima fikhskog dokazivanja, poput: uopštenosti propisa ('umum), specifičnosti propisa (husus), njegove sveobuhvatnosti (itlak), ili uslovljenosti (takjid), derogiranosti (nesh), i sl., i, kao zadnja stavka, u svemu ovome, jeste: "Opšte nepridavanje pažnje generalnim pravilima šeri'ata: Pravilima ostvarivanja interesa, i pravilu otklanjanja šteta (Kava'idul-mesalih vel-mefasid)".
9. Nepoznavanje šerijatskih znanosti, i slabost u razumjevanju propisa ove vjere, kao i ne pridavanje pažnje učenju, ili studiranju šerijatskih znanosti.
10. Stjecanje šerijatskog znanja putem šerijatski nepriznatih metoda, i bez pravilnih koraka na tom putu.
11. Uzimanje znanja od ljudi koji nisu učeni ('ulema), ili pak stjecanje znanja od početnika, ili ljudi-mislioca, onih koji malo bolje poznaju opštu kulturnu naobrazbu od drugih, ali, koji, i pored svega toga, spadaju u red opšteg muslimanskog puka ('avam), kada je u pitanju šerijatsko znanje!
12. Nametanje svoga stava ili mišljenja ostalima, ili pak suprostavljanje mišljenju suprotnom našem, uz vođenje rata protivu njega na svaki način, sve dok nas takvo postupanje ne povede posezanju za sredstvima koje šeri'at nikako nedozvoljava – a sve to samo radi suprostavljanja suprotnom mišljenju, i pored toga što znamo da je idžtihad razlog većine razilaženja koja se dešavaju među pripadnicima Ehli-Sunneta, a ne nešto drugo!
U ovu skupinu spadaju i oni koji nikako ne podnose različito i drugačije mišljenje, pa makar bilo od one vrste pitanja u kojima je razilaženje dozvoljeno.
13. Loše ophođenje s učenim ljudima - ulema, šejhovi i šerijatski studenti, koje se često puta ogleda u ruganju, potcjenjivanju i njihovom omalovažavanju, ili u širenju, međ' ostalim ljudima, nečeg lošeg u vezi s njima, ili obaranje njihova ugleda pred ostalima, ili u punjenju srca ljudi, kako omladine tako i ostalih, mržnjom prema njima, ili u diranju njihove časti, i njihovim diskreditiranjem u javnosti!
14. Loše ponašanje – iz vjerskih razloga!? – prema onima za koje nam islam naređuje da se prema njima lijepo ophodimo, i da ih cijenimo i poštujemo, poput roditelja, braće, starijih osoba, učitelja i profesora, komšija, prijatelja, kao i ljudi zaduženih za poslove od opšteg interesa poput pretpostavljenih osoba, ili ljudi koji vode određene organizacije, ili pak odgovorni ljudi za određene funkcije i poslove!
15. Brzina učestvovanja u problemima i fitnama, uz nesuvisle poteze i okupljanja, odazivajući se na svaki poziv i krik, bez prethodne konsultacije sa ulemom, i ljudima od iskustva, mudrosti i pravilnog razumjevanja i shvaćanja. U ovakvim situacijama, pojedinci se konsultuju – ali samo sa onima koji njihovim strastima odgovaraju!!!
16. Korištenje izmišljotinama, i sumnjivim sredstvima na putu ostvarenja svoga cilja.
17. Zasnivanje ljubavi ili mržnje, prema ostalima, na osnovu svojih strasti i stavova, i onoga što je u skladu sa njihovim stavovima, bez obzira na dokaze i Sunnet Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem.
18. Upuštanje u govor o krupnim i opasnim pitanjima i stvarima, i u govor o opštim interesima ovoga ummeta – dakle, u stvarima o kojima ima pravo govoriti samo meritorna i dobro učena ulema, kao i "Ehlul-Hilli vel-'Akd" ovog ummeta, a pogotovo onda kada je u pitanju proglašavanje nevjernikom određene osobe ili organizacije, ili je u pitanju davanje prisege na vjernost određenoj osobi, ili pak dizanje ustanka protivu nekoga, i tome sl.!
19. Sijanje zavisti, i punjenje srca ostalog svijeta mržnjom prema svom neistomišljeniku. U ovo spada i punjenje mržnjom srca i glava mlađih osoba, žena, i običnog svijeta – onih koji nikako ne polažu pravo na "Hill i 'Akd" – prema određenim ljudima, što prouzrokuje kvarenje čovjeka, i što kasnije otvara vrata nesuvislim potezima, fitnama i problemima koji veoma loše utiču na samu vjeru, ništeći svaki plod i urod!
20. Neobraćanje pažnje na davanje i uputu savjeta našim pretpostavljenim, odvraćanje ljudi od toga, te smatranje griješnim onih koji to čine!
21. Davanje prednosti priči, raspravljanju i čavrljanju, o onome od čega narod nikakve koristi ne može izvući, poput tema politike, žalbi i nasilja, ili pak ljudi koji se nalaze na raznoraznim pozicijama i funkcijama – dakle, sve ono za što nam Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, naređuje da moramo trpiti i na tome saburati, jer se te stvari ne mogu promijeniti nikako drugačije osim uz pomoć uticajnih ljudi, i "Ehlul-Hilla vel-'Akda" – uleme, vojnih predstavnika, ljudi od mišljenja i konsultacije!
22. Dozvoljavanje gibeta i ogovaranja ljudi pod parolom interesa i koristi d'ave i misionarstva, ili naređivanja na dobro i odvraćanja od zla. Najteže od svega jeste ogovaranje uleme, političkih predstavnika muslimana, ili pak svojih neistomišljenika – sve ljudi od hajra i istine!
23. Praćenje grešaka uleme, studenata šerijatskih nauka, i ostalih pobožnjaka, i iznošenje u javnost svega toga, uz obavezno ne obraćanje pažnje na postupke nemoralnih ljudi i griješnika, pokvarenjaka i zindika, bivši u pravom gafletu po pitanju njih!
24. Uskogrudnost, nestrpljenje i 'ubrzanje procesa proizvodnje' – u d'avetu i islamskom misionarstvu, i ostalom, što izaziva osjećaj očaja, pesimizma, i grčevitog ponašanja.
25. Slaba mudrost, i slabo iskustvo što prouzrokuje ponavljanje i opetovanje grešaka u koje su drugi upadali, neizvlačeći nikakvu pouku i korist iz svega toga, i pored toga što znamo da je srećan onaj koji se uči na tuđim greškama!
26. Upotreba grubosti, nasilja, snage i žestine, bivši sklonim upotrebi sredstava koje šeri'at nikako ne dozvoljava, a sve radi osvete i ispoljavanja gnjeva prema neistomišljeniku, poput: klevećenja, huškanja, potvore i bojkota, dok će se neki poslužiti pesničenjem, i nanošenjem direktnih šteta (neistomišljeniku)!?
27. Napuštanje organizovanog učenja kroz škole, institute i univerzitete, i proglašavanje istih zabranjenim i haram, kao i zabranjivanje rada u državnim i službenim aparatima!?
28. Zabranjivanje određenih dozvoljenih stvari, i strogoća po datim pitanjima, u što spada i zastajanje na putu saradnje sa ostalim muslimanima.
29. Pogrešno shvatanje institucije naređivanja na dobro, i odvraćanja od zla, i njegovih metoda, te slijeđenje mu'utezilskih, haridžijskih ili novotarskih stopa u svemu tome!
Sve u svemu, spomenute pojave se nalaze kod enormno malog broja pripadnika ovog ummeta, i ne nalaze se sve u jednom mjestu, ili u jednoj skupini. Negdje ih ima više, a negdje manje.
Neke od navedenih osobina se mogu naći među skupinama koje sebi prizivaju "selefizam", ili kod skupina koje sebe nazivaju imenom "Ehli-Sunnet vel-Džema'at", ili pak kod trećih koji su od propalih skupina poput Rafidija, Haridžija, Mu'utezila, Sufija, apologetičara..., ili pak kod četvrtih koji se pripisuju raznoraznim skupinama, partijama, strankama ili izmišljenim sloganima.
Piše: pr.dr. Nasir b. Abdul-Kerim el-'Akl hfz.
