Sva hvala pripada samo Allahu dž.š.; neka je salevat i selam na povjerljiva upućivača Muhammeda s.a.w.s., na njegovu časnu porodicu, na njegove ashabe, i na sve one koji se drže njegova sunneta, i njegovom stazom hode, do Sudnjega dana.
Davanje odgovora na stavove novotara, njihove postupke i pravce, te otkrivanje neistina na kojima su, uz upozoravanje ostalih ljudi na njihove greške – je zadaća uleme i učenjaka, prema čemu se ne smije biti ravnodušnoili nemarno.
Na ovakav način se štiti din/vjera i čuva od neistina raznih tipova, a svima nam je poznato da je Allah dž.š., ovaj din upotpunio, i blagodat njegovu, i da je zadovoljan islamom koji je objavljen Muhammedu s.a.w.s., o čemu nam sljedeći kur'anski ajeti podrobnije zbore:
„Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera!“ (el-Ma'ida, 3.)
Na drugom mjestu stoji: „Ono što vam Poslanik da - to uzmite, a ono što vam On zabrani – to ostavite; i bojte se Allaha, jer Allah, zaista, strahovito kažnjava!“ (el-Hašr, 7.)
Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ko u ovu našu stvar ubaci ono što nije od nje – to će mu se odbiti!“ U drugom rivajetu stoji: „Ko učini nešto što mu nije propisano od nas – to će mu se odbiti!“ (Muslim)
Allah dž.š., je ulemi i učenjacima podario - mizan hakka – vagu istine – pomoću koje su u stanju mjeriti i odmjeravati neispravne stavove ljudi kako bi izdali ispravan sud o njima. Ta vaga počiva na dvjema stopama:
- 1. 'Ilm/znanje, pomoću kojeg se odvaja ono što je ispravno/hakk, od onoga što je neispravno/batil, i pomoću kojeg se uspostavlja dokaz protivu onoga ko nešto neispravno zbori ili radi.
Allah dž.š., kaže: „Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati!“ (el-Isra', 36.)
- 2. 'Adl/pravda, pomoću koje se svakom stvorenju daje ono na što polaže pravo, bilo da je pohvala ili pokuda u pitanju, bez popuštanja ili zatezanja, kako sa prijateljem tako i sa neprijateljem.
Allah dž.š., kaže: „O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede na to da nepravedni budete! Pravedni budite! to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!“ (el-Ma'ida, 8.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., se smatra jednim od glavnih imena kada je vjera islam u pitanju; on je jedan od upućenih imama, koji je svojim perom i jezikom branio sunnet Muhammeda s.a.w.s., i lično vodio borbu s glavešinama fitni i smutnji. Spram novotarskih misionara se postavljao kao najbolji borac, izdržavajući sva iskušenja koja su ga snalazila na putu uzdizanja Allahove dž.š., riječi. Nije gubio nadu, niti je padao u očaj, sve dok Allah dž.š., nije dao da ehlu-sunnet dobije na težini putem njegova 'ilma, džihada i odlučnih stavova. Preko njegovih ruku se 'akida ehli-sunneta proširila na sve strane, nakon što je prednost u tome vodio apologetski pravac ('ilmul-kelam), kao i različiti stavovi novotara.
Kada je u pitanju sagledavanje stavova i postupaka ljudi, kako u primarnim/usul, tako i sekundarnim/furu', pitanjima vjere – šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., se u svemu tome oslanjao na Allahovu knjigu i sunnet Njegova poslanika s.a.w.s., bez povođenja za svojom strašću/havom, i bez slijepog povođenja za ljudima, zbog toga što je Allah dž.š., pokudio slijeđenje sumnji i onoga za čim duše žude, ostavljajući ono što je Allah objavio od upute.
Allah dž.š., kaže: „To su samo imena koja ste im vi i preci vaši nadjenuli, Allah o njima nikakav dokaz nije poslao; oni se povode samo za predpostavkama i za onim za čim njihove duše žude, a već im dolazi od Gospodara njihova prava uputa!“ (el-Nedžm, 23.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., je uspostavio pravdu u ličnom donošenju suda kada su određene riječi ili postupci ljudi u pitanju, pa makar se razilazili s njime i u primarnim/usul, stvarima vjere, uvjek uzimajući u obzir pitanja koja podnose određenju dozu razilaženja ili greške koje su plod nečijeg idžtihada ili ako je u pitanju ispravno tumačenje ili nešto što podnosi određenu vrstu opravdavanja neistomišljenika – jer je sve to sigurnije od zapadanja u zulum i nasilje kojeg je Allah dž.š., zabranio i oharamio robovima Svojim, ili pak da se o Allahu dž.š., govori bez znanja što je naravno bliže takvaluku i bogobojaznosti.
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., je vagao sebe i sve oko sebe pravim mizanom hakka, za kojeg je i sam tvrdio da je obaveza njime vagati, ukazujući na to da je takvo postupanje s ljudima glavna razlika između „menhedža ehli-sunneta vel-džema'ata“ i „menhedža ehlu-bid'ata i razbijenosti“, pa kaže:
„Govor o ljudima mora biti utemeljen na 'ilmu/znanju, i 'adlu/pravdi, a ne na džehlu/neznanju, i na zulmu/nepravdi – što je praksa svih novotara!“ (Minhadžus-sunneh el-nebevijjeh, 4/337.)
Ovo je sve zbog toga što je pravilo da se jezik čuva od priče svega onoga što nije istina/hakk, kao i zbog čuvanja časti ljudi od lažnog i potvorenog povređivanja.
Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji Dan, neka se boji Allaha i neka zbori istinu ili neka ćuti!“ (Sahih, Musned Ahmed b. Hanbel)
Na drugom mjestu Poslanik s.a.w.s., kaže: „Dosta je čovjeku zla da potcijeni svoga brata muslimana; muslimanima su međusobno sveti i zabranjeni njihovi životi, imetak i čast!“ (Muslim)
Allah dž.š., je zabranio vrijeđanje i ezijjet vjernika, kao i imanje lošeg mišljenja o njima ili pak njihovo ogovaranje i gibet.
Allah dž.š., kaže: „A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh!“ (el-Ahzab, 58.)
Allah dž.š., kaže: „O vjernici, klonite se mnogih sumljičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, a vama je to odvratno, zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je!“ (el-Hudžurat, 12.)
Allah dž.š., je teškim prijestupom proglasio govor o muslimanu neutemeljen na znanju, upućujući nas na to da jezik držimo za zubima onda kada je u pitanju nepravedno diranje u njegovu čast, s ponukom neprihvatanja i odbijanja onoga što se govori o njemu, držeći se osnove – pravednost i čistoća – kada je musliman u pitanju.
Allah dž.š., kaže: „A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove i na ovom i na onom svijetu, već bi vas stigla teška kazna zbog onoga u što ste se upustili & kad ste to jezicima svojim prepričavati stali, i kad ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, a vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono kod Allaha krupno bilo. & Zašto niste, čim ste to čuli, rekli: »Ne dolikuje nama da o tome govorimo, hvaljen neka si ti! To je velika potvora!« & Allah vam naređuje da više nikad tako nešto ne ponovite, ako ste vjernici, & i Allah vam propise objašnjava; a Allah sve zna i mudar je. & One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate.“ (Nur, 15-19.)
'Ilm/znanje i 'adl/pravda su dva osnovna šarta/uslova, kada smo kod govora o ljudima, pogotovo kada je u pitanju donošenje suda o nečijim riječima ili postupcima.
Sve ovo ne znači da se time ulagujemo novotarima ili pak da branimo njihove novotarije ili da je takvo postupanje razlog topljenja ili slabljenja ispravne 'akide/vjerovanja, pred naletima zabluda ili neažurnost na putu njenog ispoljavanja i uzdizanja u odnosu na sve druge pravce i neispravna mišljenja.
Pravedno postupanje s neistomišljenicima je menhedž hakka i istine kojeg je Allah dž.š., propisao poslanicima i robovima Svojim, na šta im uzvraća razilukom Svojim i zadovoljstvom, shodno ajetima objave Njegove. Muhammed s.a.w.s., je te ajete u životu svome praktikovao, a za njim su se u tome povodile sve generacije selefa i sva 'ulema ovoga ummeta.
O svemu navedenom nam šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže:
„S obzirom na to da su sljedbenici Allahovih poslanika bili pobornici 'ilma/znanja, i 'adla/pravde, onda i dijalog i priča sljedbenika islama i sljedbenika sunneta sa nevjernicima i novotarima mora biti utemeljena na znanju i pravdi, a nikako na sumnjama i strastima i porivima duše, pa zbog toga Poslanik s.a.w.s., kaže: „Tri su vrste sudija, dvojica će od njih u džehennem, a jedan će u džennet. Čovjek koji poznaje istinu i po njoj sudi – taj će u džennet. Čovjek koji poznaje istinu pa suprotno njoj sudi – taj će u vatru, i čovjek koji sudi ljudima na osnovu neznanja – taj će u vatru.“ (Sunen: Ebu Davud, Tirmizi, Ibnu Madždže)“ (Pogledaj: el-Dževab el-Sahih, 1/107.)
Ko se vrati na knjige i risale šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., primjetiće doći će do prejasnih rezultata tj. jačina, utemeljenost i temeljitost su glavna odlika njegovih zaključaka i izvođenja opštih pravila ophođenja s novotarima i novotarijama, na koje je često puta skretao pažnju, onoliko koliko se bilo u potrebi za time, posebno kada bi polemisao i intelektualno obrađivao neki od stavova ili postupaka novotara, što ga je pomoglo u tome da uvjek ima jedinstvene i uravnotežene stavove.
Važnost svega ovoga je sam on pojasnio sljedećim riječima:
„Kod svakog čovjeka moraju postojati opšta pravila (kullijjat), kroz prizmu kojih će on sagledavati posebne i detaljne propise (džuz'ijjat), kako bi mogao govoriti intelektualno i pravedno, i kako bi znao na koji način se sagledavaju i razumjevaju detaljni propisi. U suprotnom, čovjek će ostati u laži i neznanju u detaljnim propisima, i neznanju i nasilju u opštim propisima, iz čega će se izroditi veliko zlo!“ (Pogledaj: Minhadžul-Sunneh el-Nebevijjeh, 5/83.)
Bitnost ovih pravila i principa se ogleda u sljedećim dvjema stvarima:
- U pitanju su pravila pomoću kojih se stiže do preciznih, utemeljenih i pravednih propisa, izgrađenih na znanju i pravdi, a usko vezanih za menhedž hakka i istine.
- Pomoću ovih pravila čovjek se čuva od griješenja u propisima, od postupanja neutemeljenog na sunnetu Poslanika s.a.w.s., i od svega štetnog što se zna izroditi iz griješenja na ovom polju, a tiče se kako pojedinaca tako i cijelih društava.
Zbog svega navedenog sam odlučio skupiti sva ta pravila na jednom mjestu izravno iz djela šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., kako bi bilo olakšano korišćenje i vraćanje na iste.
Doslovce sam citirao šejhul-islama Ibnu Tejmijju rhm., navodeći njegove riječi iz njegovih djela, trudeći se da iznađem najljepši redoslijed za njih, uz sav napor deriviranja pravila i principa kada je govor o novotarima i novotarijama u pitanju.
Ne kažem da sam uspio sva ta pravila sažeti na jednom mjestu sa svim detaljima, ali se nadam da sam u dovoljnoj mjeri na jednom mjestu skupio ono što mi je bilo dostupno.
Od Allaha dž.š., molim da me razboritosti uputi, i da me istinom opskrbi kako u riječima tako i u djelima, a On je jedini Taj koji upućuje pravome putu.
Dr. Ahmed b. Abdul-Aziz el-Halibi
Pravila, principi, načela ophođenja s novotarima...
الأصل الأول : الاعتذار لأهل الصلاح والفضل عما وقعوا فيه
من بدعة عن اجتهاد، وحمل كلامهم المحتمل على أحسن محمل
- 1. Opravdavanje vrijednih ljudi po pitanju određenih novotarija - bid'ata, koje su plod njihovog idžtihada, razumjevajući i tumačeći njihove stavove na najljepši mogući način.
الأصل الثاني : عدم تأثيم مجتهد إذا أخطأ في مسائل
أصولية أو فرعية .. وأولى من ذلك، عدم تكفيره أو تفسيقه
- 2. Neproglašavanje griješnikom učenog-mudžtehida koji je pogriješio u nekom primarnom – usul, ili sekundarnom - furu', pitanju, što u sebi podrazumjeva i neproglašavanje istog nevjernikom/kafirom ili pak griješnikom/fasikom.
الأصل الثالث :عذر المبتدع لا يقتضي إقراره على ما أظهره من بدعة، ولا إباحة اتِّباعه،
بل يجب الإنكار عليه فيما يسوغ إنكاره، مع مراعاة الأدب في ذلك
- 3. Opravdavanje novotara ne iziskuje i opravdavanje same novotarije ili dozvoljavanje slijeđenja iste, već je obaveza negirati je koliko se može uz neophodni edeb u svemu.
الأصل الرابع : عدم الحكم على من وقع في بدعة أنه من أهل الأهواء والبـدع،
ولا معاداته بسببها، إلا إذا كانت البدعة مشتهرة مغلظة عند أهل العلم بالسنة
- 4. Neproglašavati novotarem svaku osobu koja izvjesnu novotariju čini i ne biti zbog toga pravi neprijatelj s njom, izuzev ako je u pitanju novotarija koja je toliko teška i opasna shodno mišljenju uleme sunneta.
الأصل الخامس :لا يحكم بالهلاك جزمًا على أحد خالف في الاعتقاد أو غيره، ولا على
طائفة معينة بأنها من الفرق الضالة الاثنتين والسبعين، إلا إذا كانت المخالفة غليظة
- 5. Ne smatrati stopostotno propalim svakog onog ko pogriješi u nekom od pitanja i'itikada/ubjeđenja ili nečeg drugog, niti smatrati određenu skupinu ili grupaciju ljudi da je jedna od 72 zalutale skupine izuzev ako nije u pitanju stvarno teška greška.
الأصل السادس :التحري في حال الشخص المعين، المرتكب لموجب الكفر أو الفسق،
قبل تكفيره أو تفسيقه، بحيث لا يكفر ولا يفسق أحد إلا بعد إقامة الحجة عليه
- 6. Temeljito ispitivanje hala i stanja određene osobe koja je počinila izvjesna djela nevjerstva ili grijeha prije nego li se proglasi nevjernikom ili griješnikom (tekfir/tefsik) tj. neće se tekfiriti niti proglašavati griješnikom niko - dok se ne uspostavi dokaz protivu te osobe.
الأصل السابع : الحرص على تأليف القلوب واجتماع الكلمة، وإصلاح ذات البين،
والحذر من أن يكون الخلاف في المسائل الفرعية العقدية والعملية، سببًا في نقض
عُرى الأخوة والولاء والبراء بين المسلمين
- 7. Nastojanje i rad na zbližavanju srca i jedinstvu stava i riječi, uz stalno čišćenje prsiju, upozoravajući na to da razilaženje u određenom sekundarnom propisu - bilo da je vjerskog ili praktičnog karaktera - ne smije biti povodom pucanju halki bratstva, prijateljstva ili mržnje među muslimanima.
الأصل الثامن : الإنصاف في ذكر ما للمبتدعة من محامـد ومـذام، وقبـول
ما عندهم من حق، وردّ ما عندهم من باطل، وأن ذلك سبيل الأمة الوسط
- 8. Insaf – kada je u pitanju govor o nekom od novotara, spominjući sve pohvale ili pokude na njegov račun, prihvatajući hakk i istinu koja je pri njima, uz odbijanje batila i neistine koji je pri njima, što je i središnji put ovoga ummeta.
الأصل التاسع : رعاية شروط الأمر بالمعروف والنهي عن المنكر،
في الأمر بالسنة والنهي عن البدعة، وتقديم الأهم فالأهم في ذلك
- 9. Pridavanje pažnje neophodnim šartovima/uslovima propisa naređivanja dobra i odvraćanja od zla, pogotovo onda kada se naređuje sunnet a zabranjuje bid'at, dajući prednost prečem nad prečim u svemu tome.
الأصل العاشر : مشروعية عقوبة الداعي إلى البدعة بما يحقق الزجر والتأديب والمصلحة،
لأن ضرره متعد إلى غيره، بخلاف المسر فإنه تُقبل علانيته، ويُوكل سره إلى الله تعالى
- 10. Propisanost kažnjavanja osobe koja javno poziva novotariji na način koji će ga odvratiti od toga, upristojiti i ostvariti cjelokupni interes, zbog toga što je štetno djelovanje dotičnog prelazno na ostale ljude za razliku od onoga koji javno ne poziva novotariji; od takvog se prihvata njegova vanjština dok se njegova nutrina prepušta Allahu dž.š.!
الأصل الحادي عشر : صحة الصلاة خلف المبتدع إذا لم يمكن الصلاة
خلف المتبع، وإذا أمكن ذلك فالمسألة محل خلاف بين أهل العلم
- 11. Ispravnost namaza za novotarem ako se nije u mogućnosti obavljati namaz za osobom koja je na sunnetu, a ako se to bude u mogućnost islamski učenjaci nemaju jedinstven stav po tom pitanju.
الأصل الثاني عشر : قبول توبة الداعي إلى البدعة
- 12. Prihvatanje tewbe i pokajanja od osobe koja je pozivala određenoj novotariji.
Neka se Allah dž.š., smiluje šejhul-islamu Ibnu Tejmijji rhm.! Koliko li je bio pravedan i pun insafa prema drugim ljudima, a kako su malo bili pravedni i sa malo insafa, drugi ljudi, prema njemu, mada možemo naići i na veliki broj onih koji mu se pripisuju u menhedžu - pravcu razmišljanja i djelovanja, a da su veoma daleko od njegova menhedža u insafu i pravednosti prema ostalom svijetu.
1. Opravdavanje vrijednih ljudi po pitanju novotarija - bid'ata, koje su plod njihovog idžtihada, razumjevajući i tumačeći njihove stavove na najljepši mogući način.
Nema nikakve sumnje u to da će se oprostiti eventualna greška učenoj osbi – mudžtehidu, u pitanjima koja su podložna idžtihadu, i da će zbog toga imati čak i nagradu, shodno riječima Allahova Poslanika s.a.w.s.: „Kada hakim - pretpostavljena i drugima nadređena osoba, izvrši idžtihad - pa pogodi - imaće dvije nagrade, a ako izvrši idžtihad - pa pogriješi - onda će imati samo jednu nagradu!“ (Muttefekun 'alejh)
Stoga veliki broj 'alima/učenih i 'abida/pobožnih ljudi će imati opravdanja pa čak i emiri/vođe, u onome što su izmislili-inovirali, zbog svog idžtihada, jer je:
„Veliki broj mudžtehida kako selefa/prvih, tako i halefa/potonjih, rekao ili uradio nešto što je bid'at/novotarija, a nisu znali da je bio u pitanju bid'at/novotarija, ili zbog da'if hadisa koje su posjedovali a koje su smatrali sahihom, ili zbog određenih ajeta iz kojih su razumjevali ono što se njima nije htjelo, ili zbog određenog mišljenja kojeg su smatrali ispravnim – a samo je pitanje već imalo rješenja koje do njih nije doprlo – a ako se čovjek bude bojao Allaha dž.š., onoliko koliko bude mogao, spadaće u okvir ajeta: „Gospodaru naš, nemoj nas kazniti zbog nečega što zaboravimo ili ako u nečemu pogriješimo!“ (el-Bekara, 286.) U muslimovom sahihu, br.126., se bilježi da je Allah dž.š., kao odgovor na ovaj ajet, rekao: „Već sam vam oprostio!“ (Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 19/192.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., opravdava neke dobre i pobožne ljude koji su zbog te'evila/pogrešnog shvatanja i rezona, prisustvovali sufijskom slušanju i plesu, pa kaže:
„Oni koji su prisustvovali ovoj zabludi zbog te'evila/pogrešnog rezona, a jedni su od istinoljubivih, iskrenih i dobrih – njihova dobra djela će nadjačati loša djela ili greške počinjene u pitanjima koja su podložna idžtihadu. Ovo je put svakog dobrog pripadnika ovog ummeta kada su u pitanju njihove greške i klizavice! Allah dž.š., kaže: „A onaj koji donosi istinu i u nju vjeruje - oni su bogobojazni & sve što zažele u Gospodara svoga će naći; to će biti nagrada onima koji su dobra djela činili & da bi Allah preko ružnih postupaka njihovih prešao, i da bi ih za lijepa djela koja su radili nagradio.“ (Zumer, 33-35.)“ (Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 1/298.)
Na isti način on opravdava i neke šejhove koji su se pročuli po dobru i koji su bili čvrsti na imanu, pa kaže:
„Šejhovi-'alimi koji su pobornici sidka/istine - ako se u riječima nekog od njih nađe nešto što je greška i neispravno – osnova imana u Allaha dž.š., i Njegova Poslanika s.a.w.s., ako bude čvrsta - biće im oproštena greška koju su zgriješili zbog svog idžtihada!“ (Pogledaj: el-Safedijja, 1/265.)
Ako je idžtihad povod oprostu izvjesnoj novotarskoj greški – ta greška ne umanjuje od stepena i značaja tog mudžtehida, sve dok je on jedan od dobrih muttekijja:
„Cilj je da se zna ispravan i tačan dokaz i ako će osoba koja po njemu ne postupi imati izvjesnog opravdanja zbog svog idžtihada. Nekada će ta osoba biti i veliki siddik/istinoljubitelj – mada nije šart/uslov, da bi neko bio veliki istinoljubitelj/siddik, da mu sve riječi i djela budu po sunnetu!“ (Pogledaj: Iktida'ul-Siratil-Mustekim, 1/282.)
Ako određene dobre osobe urade neku novotariju/bid'at, to nije dokaz da je taj bid'at/novotarija, ispravan. Ispravnost nečijeg postupanja se spoznaje putem Allahove Knjige i Sunneta Allahova Poslanika s.a.w.s.:
„Ako neki ljudi koji su dobri i vrijedni to rade – isto to nisu radili ljudi u njihovom vaktu i zemanu zbog toga što im je to bilo mrsko, a neki su to čak i zabranjivali. Dakle, ovi koji to nisu radili i oni koji su zabranjivali – ako nisu bolji i vrijedniji od onih koji su to radili nisu ni slabiji u odnosu na njih, a ako i pretpostavimo da su slabiji od njih onda su se pretpostavljeni/ulul-emr, razišli u nečemu što će morati vratiti Allahu dž.š., i Njegovom Poslaniku s.a.w.s..“ (Pogledaj: Iktida'ul-Siratil-Mustekim, 1/291.)
Ovako će se postupati onda ako se zgriješi u pitanju koje je podložno idžtihadu, a što se tiče greške koja je u kontri sa:
„Jasnom Knjigom i proširenim sunnetom ili sa idžma'om selefa ovoga ummeta – po pitanju čega se nema nikakva opravdanja – prema ovakvome ćemo se ophoditi onako kako se ophodi sa klasičnim novotarima!“ (Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 24/172.)
Riječi dobrih i pobožnih ljudi će se razumjevati na najbolji i najljepši mogući način. Od toga je i pristup šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., riječima Džunejda:
„Tevhid je smatrati el-kidem/praiskon, čistim od hadesa/nastajanja!?“ Kažem: Ovo su općenite riječi; prava osoba će ih na najljepši račun razumjeti, dok će ih kriva osoba na pogrešan način razumjeti!... Što se Džunejda tiče, ovim riječima je imao za cilj tevhid na kojeg ukazuju i ostali šejhovi – tevhid kasda/cilja, i iradeta/volje, sa svim stavkama koje sadrži u sebi od ihlasa/iskrenosti, i tevekkula/oslanjanja, i mehabbeta/ljubavi; Allah dž.š., je jedinstven u svim Svojim svojstvima još od praiskona, i u tome mu se niko ne miješa. Odvajanje između Stvoritelja i stvorenja u ubjeđenju i 'ibadetu – je prava istina, i ono spada u tevhid s kojim je Allah slao Svoje poslanike, i s čime je slao Svoje knjige. U Džunejdove riječi će spadati i nužnost odvajanja kidema/praiskonskog, od hadesa/novonastalog, i da su oni međusobno odvojeni, znajući i svjedočeći tome da je Stvoritelj potpuno odvojen od stvorenja, za razliku od onoga u šta vjeruju ittihadijje/panteisti, kojih ima među nekim sufijama i ostalim, koji vjeruju u opšti ili djelomični panteizam/utjelovljenje Stvoritelja u stvorenja!“ (Pogledaj: el-Istikamet, 1/93.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., opravdava i neke sufijje u onome što kažu: „Ne robujem Ti iz želje za Tvojim džennetom, niti iz straha od Tvoje vatre, već Ti robujem kako bih gledao u Tebe ili zbog Tvoje veličine“ – zbog lijepe namjere i želje i pored toga što ove riječi sadrže u sebi izvjesne greške, pa kaže:
„Ovakav je hal velikog broja pobožnjaka i istinoljubivih ljudi i vlasnika halova i mekama/sufija – neki od njih će imati ispravan vudžd i zevk/osjećaj, ali nisu imali drugih riječi kojima bi opisali svoje stanje pa bi se u njihovom izrazu potkrala greška i loš edeb uz ispravnost cilja i namjere, mada ima i onih od kojih se te riječi dese ciljano i s ubjeđenjem!“ (Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 10/699.)
2. Neproglašavanje griješnikom učenog-mudžtehida koji je pogriješio u nekom primarnom - usul, ili sekundarnom - furu', pitanju, što u sebi podrazumjeva i neproglašavanje istog nevjernikom/kafirom, ili pak griješnikom/fasikom.
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., je pripisao ovaj stav selefu i imamima fetve kao što su imam Ebu Hanife, Šafija, Sevri, Davud b. 'Ali i ostali – koji nisu griješnikom smatrali učenu osobu – mudžtehida, koji bi zgriješio u primarnom/usul, ili sekundarnom/furu', pitanju, što nam od njih prenosi imam Ibnu Hazm rhm., i ostali. To je obrazložio time da su Ebu Hanife i Šafija rhm., prihvatali svjedočenje novotara izuzev sekte Hitabijja, smatrajući da je namaz obavljen za onim prvim ispravan. Od kafira se ne prima svjedočenje protivu muslimana, niti se za njime klanja namaz. Rekli su: Ovo je stav koji se bilježi od ashaba i onih koji se u dobru za njima povedoše (tabi'ina), kao i od ostalih imama ovoga dina – nisu smatrali nevjernikom niti griješnikom nikoga od učenih osoba – mudžtehida, koji su pogriješili u svome idžtihadu, bilo da je praktično ili teoretsko pitanje. Kažu: Pravljenje razlike između pitanja koja su primarna/usul i onih koja su sekundarna/furu' – je stav novotara, mu'utezila i džehmijja i onih koji se za njima povode. Ovaj stav je kasnije prešao u knjige Usuli-fikha, ali velik broj ljudi nije shvatio njegovu suštinu.
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., pojašnjava pa kaže:
„Ima i onih koji kažu primarna/usul, pitanja su pitanja vjersko-teoretskog karaktera za koje se traži znanje i ubjeđenje, dok su sekundarna/furu', pitanja ona koja su praktičnog karaktera za koje se traži rad i djelo. Ovo je neispravna podjela zbog toga što su pitanja praktične prirode ona zbog kojih će čovjek postati nevjernikom ako njihovu propisanost ili obaveznost zanegira i porekne (el-džahd), poput obaveznosti pet dnevnih namaza i zekata i posta mjeseca Ramazana, kao i zabranjenost bluda, kamate, zuluma, poroka, dok među pitanjima vjersko-teoretskog karaktera imamo onakvih da se neće smatrati griješnicima oni koji se u takvim pitanjima budu sporili poput sporenja ashaba u tome da li je Muhammed s.a.w.s., vidio Allaha dž.š., ili poput njihova sporenja po pitanju nekih tekstova da li ih je Poslanik s.a.w.s., izrekao ili nije, ili šta je mislio kada je nešto rekao, ili poput njihova sporenja da li su neke riječi od Kur'ana ili ne, ili poput njihova sporenja u vezi određenih značenja kur'anskih ajeta ili hadisa – da li je Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., htio ovo ili ono, ili poput razilaženja ljudi o suštinskim značenjima riječi el-dževher/bitak, el-ferd/jedinstvo, temasulul-edžsam/sličnost međ' tijelima, beka'ul-e'arad/trajnost elemenata, itd. –u svim ovim pitanjima nema niti tekfira niti tefsika!“ (Pogledaj: Minhadžus-Sunneh, 5/88-89.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže:
„Istina je da su primarna/usul pitanja sve jasne stvari iz obje skupine propisa (teoretsko-prektična), a da su sekundarna/furu', pitanja sva ona koja su manje jasna. Poznavanje propisa obaveznosti vadžiba poput pet islamskih stubova kao i propisa zabranjenosti očitih mutevatir harama, te da je Allah dž.š., u stanju sve učiniti, i da On sve zna, i da čuje i vidi, i da je Kur'an – Allahov dž.š., govor kao i sva ostala slična, jasna i mutevatir pitanja. Ko zanegira propisanost i obaveznost ovih praktičnih pitanja, oko kojih postoji konsenzus islamskih učenjaka – uznevjerovaće, isto kao što će uznevjerovati i onaj ko zanegira propisanost i utemeljenost ovih. Nekada će potvrda praktičnih pitanja biti obaveznija od potvrde teoretskih pitanja što će se većinom slučajeva i dešavati. Pitanja teoretske naravi – za njih je dovoljna potvrda riječima poput imana i vjerovanja u Allaha dž.š., u Njegove meleke, u Njegove knjige, u Njegove poslanike, u proživljenje poslije smrti kao i vjerovanje u Allahovo dž.š., određenje, bilo ono dobro ili zlo. Što se tiče obaveznih praktičnih djela ona se moraju detaljno poznavati jer je nemoguće u potpunosti ih sprovesti bez njihovog detaljnog poznavanja, pa zbog toga ummet potvrđuje i voli one koji se bave detaljisanjem praktičnih pitanja a to su fakihi-pravnici, za razliku od onih koje ponekada ne bi voljeli i potvrđivali, a to su oni koji su se bavili detaljisanjem teorije. To je zbog toga što se više bilo u potrebi za detaljima praktičnih djela i pitanja nego li što se bilo u potrebi za detaljima teoretskih pitanja koja su se trebala samo općenito vjerovati.“ (Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 6/57.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže:
„Ne mora značiti da je spoznao hakk svaki onaj koji vrši idžtihad i argumentuje svojem stavu! Kaznu i prijetnju zaslužuje onaj koji ne izvršava farzove ili pak radi zabranjena djela, i ovo je stav fakiha i ostalih imama, i ovo je stav po kojem je poznat selef ovoga ummeta i ovo je stav većine muslimana!“ (Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 19/213.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., dijeli sve greške na dvije vrste:
1. greške zbog kojih će čovjek biti kažnjen i
2. greške koje će biti oproštene, pa kaže:
„Čija greška bude plod nemarnog odnosa prema obavezi slijeđenja Kur'ana i samoga imana/vjerovanja npr., ili zbog prelaska Allahovih dž.š., granica hodajući putevima koji su mu zabranjeni da njima hodi ili zbog slijeđenja have i strasti svoje o čemu nema nikakva dokaza od Allaha dž.š. – ta osoba je nasilnik prema samome sebi (zalimun li-nefsihi), i ta osoba je jedna od onih na koju se odnose kur'ansko-hadiske prijetnje, za razliku od mudžtehida i trudbenika u pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku s.a.w.s., nutrinom i vanjštinom, koji traži hakk i istinu svojim idžtihadom onako kako mu je to naredio Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s. – ovakvome je greška oproštena, kao što Allah dž.š., kaže: „Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova kao i vjernici; svi oni vjeruju u Allaha i u Njegove meleke i u Njegove knjige i u njegove poslanike – međ' poslanicima ne pravimo nikakve razlike... Allah ne zadužuje čovjeka preko njegovih mogućnosti – njemu će pripasti ono što je zaslužio bilo dobro ili loše! Gospodaru naš, nemoj nas kazniti zbog nečega što zaboravimo ili ako u nečemu pogriješimo!“ (el-Bekara, 286.) U muslimovom sahihu, br.126., se bilježi da je Allah dž.š., kao odgovor na ovaj ajet, rekao: „Već sam vam oprostio!“
Od Ibnu Abbasa r.a., se bilježi to da: „Poslanik s.a.w.s., nije proučio jednog harfa iz dva zadnja ajeta sure el-Bekara kao i suru el-Fatiha, a da mu nije dato to što ti ajeti znače!“ Ovo nam ukazuje na to da je prije-spomenuta dova – kabul i primljena kako Poslaniku s.a.w.s., tako i vjernicima. Allah dž.š., ih neće kažnjavati za ono što iz zaborava učine kao ni za ono što greškom počine!“ (Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 3/318.)
Dakle, ako je greška, učinjena od strane 'alima-mudžtehida, ta koja se oprašta – nije dozvoljeno onda proglašavati ih nevjernicima zbog eventualne greške koju su učinili! Čak se neće smatrati ni fasicima – griješnicima. U povodu rečenog, šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže:
„Muslimanska ulema/učenjaci, koji govore o dunjalučkim stvarima, shodno svome idžtihadu – nije dozvoljeno proglašavati ih nevjernicima (tekfir), zbog eventualne greške koju počine svojim govorom. Ovo je veoma lijep stav i treba se s njime složiti!
Prevlast džahila i davanje im za pravo da nevjernicima proglašavaju 'ulemu muslimana (tekfiru 'ulema'il-muslimin) - to je jedan od najvećih grijeha! Osnova ovog najvećeg grijeha leži u haridžijama i šijama - rafidijama, koji su prvi počeli 'ulemu i učenjake muslimana proglašavati nevjernicima, zbog toga što su umislili to da je 'ulema počela griješiti u vjeri!?
Ehlu-Sunnet vel-Džema’at je složan na tome da se muslimanska 'ulema ne smije proglašavati nevjernicima zbog same greške ili grijeha kojeg počine! Svačiji se govor prima i ostavlja, osim priče i govora Muhammeda s.a.w.s., koji se u potpunosti mora prihvatati, ali, isto tako, neće se osoba, čija se priča djelomično odbila ili se nije odmah prihvatila, zbog grijeha ili greške koju je počinila, proglasiti nevjernikom ili griješnikom! Možda, ta osoba, neće biti ni griješna zbog postupka kojeg je počinila!
Allah dž.š., navodeći dovu vjernika, kaže: "Gospodaru naš, ne uzmi nam za zlo ako šta zaboravimo, ili neoprezom nešto učinimo!" (el-Bekara: 286.) U Sahihu se od Poslanika s.a.w.s., bilježi da je Allah dž.š., rekao: "Već sam primio molbu vašu!" (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 35/100.)
Na drugom mjestu, šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže:
„Neprihvatanje tekfira i odbijanje istog od muslimanske uleme – pa makar i pogriješili u nečemu, je jedan od najvećih šeri'atskih ciljeva. Ne reći za jednog muslimana da je nevjernik samo radi ukazivanja zaštite njemu kao i pomoći svome bratu muslimanu – smatralo bi se propisanim šeri'atskim dobrim ciljem i namjerom! Čovjek ako idžtihadi u tom pitanju – ako pogodi imaće dvije nagrade, a ako pogriješi imaće jednu nagradu!“ (Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 35/104.)
Treba opet naglasiti to da ako određeni učenjak-mudžtehid nema grijeha zbog određene greške koju počini to ne znači sada da će se sama greška ili bid'at prešutjeti. Grijeh, zbog tog bid'ata/greške, koji je nastao zbog idžtihada ili nečeg drugog, nestaje, ali je nužno na grešku ukazati i ne slijediti je i ne odustajati od studiranja i proučavanja tog pitanja kako bi se prozrela njegova suština! Grijeh nestaje kod 'alima-mudžtehida, što ne znači da će možda nestati i kod novotara koji kontrira!
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže:
„Novotarije su djela koja u sebi moraju sadržati zlo/šerr koje preovlađuje i dominira mad dobrom/hajrom u izvjesnom djelu. Jer da je hajr/dobro, ono što dominira u novotariji – šeri'at ne bi izostavio propisivanje toga djela! Mi kažemo da je bid'at/novotarija, djelo u kojem ima više grijeha i štete od koristi, i to je ono zbog čega je bid'at i zabranjen!
Kažem: Možda će grijeh od novotarije biti uzdignut od nekih ljudi zbog idžtihada kojeg su činili ili nečeg drugog isto kao što se uzdiže grijeh kamate ili nebiza, oko kojih postoji izvjesno razilaženje međ' mudžtehidima iz doba selefa, ali, i pored toga treba ukazati na suštinu novotarije/bid'ata, kao i to da se neće slijediti onaj koji je smatra halalom uz neophodno stjecanje znanja i učenje putem kojeg ćemo još dublje pojasniti stanje nekog djela.
Ovaj dokaz je dovoljan u pojašnjenju toga da novotarije sadrže u sebi štete koje se suprostavljaju onome s čime je došao Poslanik s.a.w.s.. Eventualna korist koja se u njima nalazi ne može poslužiti za dokaz. Onda će se, u pojašnjenju, reći, ako neki ljudi koji su dobri i vrijedni to rade – isto to nisu radili ljudi u njihovom vaktu i zemanu zbog toga što im je to bilo mrsko, a neki su to čak i zabranjivali.
Dakle, ovi koji to nisu radili i oni koji su zabranjivali – ako nisu bolji i vrijedniji od onih koji su to radili - nisu ni slabiji u odnosu na njih, a ako i pretpostavimo da su slabiji od njih onda su se naši pretpostavljeni/ulul-emr, razišli u nečemu što će morati vratiti Allahu dž.š., i Njegovom Poslaniku s.a.w.s..“ (Pogledaj: Iktida'ul-Siratil-Mustekim, 1/291.)
Potvrđujući prethodno rečeno, šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., podcrtava to da je meslek i put Ehlu-Sunneta neproglašavanje nevjernikom mudžtehida koji pogriješi u teorijsko-praktičnim pitanjima, pa kaže:
"Mute'ewil (osoba koja nešto na neki način razumjeva i tumači), a ima za cilj slijeđenje Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, (el-mutabe'a) - neće se smatrati kafirom – nevjernikom, pa se čak neće smatrati ni fasikom – griješnikom, u slučaju da je dotična osoba činila idžtihad u kojem je pogriješila. Ovo je opće-poznata stvar kada je praktični dio propisa u pitanju (mesa'ilul-'amelijjeh), a što se tiče teoretskih propisa vjerovanja (mesa'ilul-'akaid), veliki broj ljudi proglašava nevjernicima one koji na tom polju pogriješe, mada se ovakav stav ne bilježi od nijednog od ashaba, niti od onih koji se u dobru povedoše za njima, niti od ikoga od imama muslimana.
U osnovi su takve fraze i stavovi naslijeđe novotara (ehlil-bid'ah), koji izmisle neki bid'at pa poslije nevjernicima proglašavaju svakog onog ko se sa njima ne složi na toj novotariji poput haridžija i mu'utezila i džehmijja. Isto se znalo dešavati i velikom broju sljedbenika četiri imama poput nekih sljedbenika imama Malika, Šafije, Ahmeda i ostalih! Neki se drže tog stava u tekfiru, a neki sve novotare smatraju nevjernicima, smatrajući novotarem svakog onog koji nije na onome na čemu je i on!?
Ovo je srž haridžijsko-mu'utezilsko-džehmijskog pravca, i ovaj stav se može naći i kod nekih od sljedbenika četri mezheba – što nije bio stav ni jednog od imama četri mezheba niti bilo kojeg drugog imama! Među njima nema ni jednog koji je sve novotare smatrao nevjernicima, već nasuprot, ono što se bilježi od imama mezheba i ostalih kontrira ovom stavu!
Možda se od nekog od imama bilježi stav da nevjernikom smatra onoga ko kaže određene riječi - s čime je imam imao za cilj to da su određene riječi same po sebi nevjerstvo kako bi ostale ljude upozorio na takvo što - što ne znači odmah da ako su neke riječi – riječi nevjerstva, da je odmah postao nevjernikom čovjek koji je te riječi izgovorio iz džehla – neznanja, ili te'vila – pogrešnog razumjevanja.
Potvrda nevjerstva nekoj osobi lično i personalno (na dunjaluku), je poput potvrde džehennemske kazne istoj osobi na ahiretu – što sve ima i svoje određene šartove/uslove, kao i mevani'a/prepreke, što smo na drugim mjestima detaljnije pojašnjavali. Ali, ako te osobe, sada, nisu kafiri – nevjernici, nisu onda ni munafici – licemjeri; to su dakle mu'mini – vjernici, kojima će se oprosta i milosti od Allaha dž.š., tražiti!" (Pogledaj: Minhadžus-Sunneh el-Nebevijjeh, 5/239.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Loša strana novotara je ta što jedni druge namah tekfire/proglašavaju nevjernicima, zbog određenih postupaka koje učine, dok je ljepša strana učenih ljudi (uleme), ta što određene postupke proglašavaju neispravnim, ali se ne prepuštaju odmah izricanju suda tekfira nad drugim (muslimanima)!" (Pogledaj: Minhadžus-Sunneh el-Nebevijjeh, 5/251.)
Pravila, principi i načini ophođenja s novotarima shodno učenju i stavovima imama Ibnu Tejmijje rhm..
Dr. Ahmed b. Abdul-Aziz el-Halibi
| < « | » > |
|---|